I kad je napokon karavana stigla na svoj cilj u jednoj planinskoj kotlini, dođe k njima sav taj život sa svih strana. Mjesecima je oko Pitagorina duha brujao svijet, koji bijaše tako tuđ, tako nov, da je on tek polagano mogao obuhvatiti njegovu ogromnu veličinu. Usred tih pustinja od stijenja, u kojima su se odvaljene kamene gromade s grmljavinom rušile u brzice; usred snježnih bura, za kojima su dolazili vreli dani sa suncem, što zasljepljuje; na dogled blizih ledenih obronaka, na hrptovima kojih se snježna prašina dizala do neba poput oblaka i isparavala se na zracima sunca, stvorio se pred Pitagorom jedan drugi kozmos, odjekivahu himne, hodali su pokajnici, razmišljali mudraci, razgovarali se brahmani. Oni su gore u studene bregove donosili vijesti o guštarama i poljanama zemlje s pet rijeka, o cvjetovima, što cvjetaju u jačim bojama i mirišu opojnije negoli igdje drugdje na Zemljimu krugu. I pričali su o morima i zmijama, slonovima i krvoločnim tigrovima, o palačama punim zlata, o mramornim hramovima i vrtovima s kaskadama, ribnjacima i vodoskocima. I o mango-drveću i svetim gajevima, u kojima prebivaju pokajnici i čine čuda, umrtvljujući tijelo. Onda opet duboka mudrost, neprodorni spletovi misli, razmišljanje i proširivanje znanja.
Pitagora, koji je dosada dokučio oblik, ritam svakog naroda, htio je i ovdje obuhvatiti suprotnosti i opseg toga indijskog duha. Ali u toj težnji nije uspio. Jer je duša tih ljudi bila previše maglovita, preogromna. I udaljavala se na sve strane u beskonačnost. On spozna, da je ovdje sve bilo naslućivanje, duboko, neizreciva slutnja, i da se i najoštrije pravilo, i najjasniji početak gubio u daljinama vidika, koji su bježali u nedokučivo. I da je taj narod gradio svijet iz duše.
On je osluškivao i prisilio svoju volju, da prima, da upija pasivno, da bi mogao steći konačno znanje o biti postojanja i prabogova. On zajedno s mudracima utone u Atman-Brahman, u sveobuhvatno-jedno, u dušu svijeta, što ne poznaje granica. On je saznao za brojeve, tako velike, da ih čovjek ne može pojmiti, čuo je pripovijest o Bodhisattvi, koji sad bijaše već jedan Buddha, kako je nekoć prosio Gepu, kćerku Dandapanija. I kako je njemu, savršenom mudracu, bio postavljen zadatak da kaže, iz koliko se pradjelića sastoji duljina mjere yojana. I kako je on odgovorio:
Da sedam pračestica čine jednu vrlo sitnu prašinicu, da sedam vrlo sitnih prašinica čine sitnu prašinicu, da sedam takvih čine prašinicu, koju je uzvitlao vjetar. Zatim da sedam takvih čine jednu prašinicu na tragu zečje šape, sedam takvih jedno zrnce na tragu noge ovna, a sedam takvih jedan djelić prašine sa traga bika. Sedam takvih prašinica daju jedno makovo zrno, sedam makovih zrna jedno goruščino zrno, sedam njih jedno ječmeno zrno. A od sedam ječmenih zrna sastoji se zglavak na prstu, a od 12 zglavaka jedan pedalj, a od dva pedlja jedan lakat; a četiri lakta ima luk, a hiljadu lukova jedna krosa, i konačno četiri krose jednu mjeru yojana. A broj pračestica je prema tome veći nego sto tisuća puta sto tisuća, uzeto stotinu i osam puta.
I kao taj Bodhisattvin broj, plivalo je i sve drugo na rubu beskonačnosti, da bi se u biti vratilo k jedinici u da bi se došlo do zaključka, da je cijeli svijet ćutila varka, opsjena, prividnost. Maya je cijeli svijet. Maya, velika obmana!
I sve je moralo opet i opet umirati, i opet se i opet rađati, da bi se polagano oslobodilo od velike obmane!
A nanovo rođenoga, koji je sada još osuđen da živi uvijen u Mayinu koprenu, uzimaju za ruke znanje i djela iz prijašnjih rađanja, njegovo ranije iskustvo. Kao što puzava gusjenica, kad dođe na vrh lista, hvata jedan drugi početak i otpuže tamo, tako to čini i duša, kad sa sebe strese tijelo i napusti neznanje Maye. Tako duša uzima drugi početak i prelazi na njega. I kao što zlatar uzima materijal s jednog kipa i iz njega iskuje drugi, noviji, ljepši lik, tako to čini i ta duša, nakon što je stresla sa sebe tijelo i napustila neznanje.
Ona sebi stvara drugi, noviji, ljepši lik, bilo lik otaca ili Gandharva ili Bogova ili Prajapati-a ili Brahmana ili drugih bića. Već prema tome, kako se netko sastoji od ovoga ili onoga, prema tome kako i što on radi, prema tome se i ponovo rađa: tko je činio dobro, rađa se kao dobar, tko je činio zlo, rađa se zao; u nastavku ponovnog rađanja bit će svet, tko čini sveto djelo, a zao tko čini zlo! Čovjek je sav i sasvim stvoren od požude; po tome, kakva mu je požuda, takve su mu i spoznaje; kakve su mu spoznaje, po tome će i činiti djela, a prema tome, kakva djela čini, tako će mu biti u toku ponovnih rađanja!
Zadnja tajna indijskog misterija otkrila se Pitagori, međutim, kad je čuo himnu o stvaranju Rigvede, himnu stvaranja, koje ne sazdaje kozmos ćutilno, vanjski, nego čini da kozmos izbija iz dubine srca znalačkog, očišćenog srca, koje je stiglo na cilj. I tako skuplja i sjedinjuje sve – jedno u grudima čovjeka. A otkriva pračestice tog jedinstva: samorođenje, prauzrok, bit stvari; i napregnutost, njenu pojavu, prijevarnu Mayu. Sve, sve u nutrini duše, izvan nje ništa osim obmane.
I tako je stvoren ovaj svijet, zasnovan na najdubljim temeljima među svim svjetovima. Ovako je Rigveda objavio njegov, postanak:
Nigdje ne bijaše nepostojanja, no niti ikakvog postojanja još ne bješe tada;
Nigdje ne bijaše zračnog prostora, nebeskog prostora što leži s one strane.
Što je samo ovijalo taj svemir? Pod čijim je okriljem počivao!
Gdje bješe rijeka svjetskih tijek? Ponor, u kom se dubina krije?
Ne bješe tada smrti na svijetu, a niti suprotnosti smrti.
Noć sa svojim sjajem zvijezda još ne rađaše raskoš dana.
Jedno, pak, disaše, bez daška, rođeno samo od sebe.
Jer drugog postojanja ne bješe, ni ove ni one vrsti!
U tome samorođenom svemu bijaše samo duboka tmina i tminom uvijeno talasanje bez cilja i svjetla.
Ali mračna je ljuska već krila životnu snagu u krilu svome.
I ono jedno bje rođeno sada u muci ognja.
Tada posta iz tog početka svijeta prva sjemena klica pravolje i ljubav dođe sada u sve i ona bješe to sveto sjeme.
No kako je postojanje tajanstveno u korijenu sraslo s još-ne-postojanjem, to pronađe na dnu našeg srca, duboko ispitujući roj pobožnih mudraca.
I oni napeše mjernu uzicu preko područja klice svijeta.
Što to bješe dolje u postojanju? Što gore, kad bješe samoklica?
Nosioce postanja vidješe oni, bojažljivi, prapočetak snaga.
Samorođenje, što ležaše tu dolje, i napregnutost odozgo.
Ali tko će tom prapočetku, kad sve bje preobraženo dati izraz u jasnim riječima? I samim je Bogovima uskraćeno to, jer je s ove strane djela stvaranja postalo životom njihovo praporijeklo!
Pa kad Bogovima nedostaje volja, tko bi je drugi imati mogao?
Onaj, pak, od koga je, ispunjenog moći, nekoć postalo stvaranje, svejedno, da li ga on rađa, ili ono nije ni bilo rođenje, on, što s najvišeg nebeskog prostora vidi sve kretanje svijeta, on zna uzrok zadnje zagonetke! Ili ga možda ni on ne zna?
Odjednom je Pitagora znao, da je njegova sudbina, sudbina, što ga je zvala na visinama karmelskog brijega, bila ispunjena! Završeno je bilo znanje o PraBogovima, ležalo je pred njim onako, kako se ogledalo u mnogostranim, raznim dušama četiri prastara naroda. I zadnja stepenica znanja dovela ga je tamo, gdje se krug spoznaje zatvara i gdje od sveznanja polagano postaje opet neznanje.