Uklanjanje sanskara
Odeljak I
Prekid stvaranja, slabljenje i odmotavanje sanskara
Sanskare sprečavaju prosvetljenje Sopstva
Ljudska bića ne doživljavaju prosvetljenje Sopstva jer im je svest zastrta sanskarama, ili utiscima nagomilanim kroz ranija iskustava. Volja-da-se-bude-svestan, kojom je evolucija započela, uspela je, u formi čoveka, da stvori punu svest. Svest, međutim, ne dospeva do spoznaje Nad-duše jer ona pojedinačnoj duši služi za iživljavanje sanskara, umesto da joj posluži da doživi sopstvenu istinsku prirodu, Nad-dušu. Proživljavanje sanskara drži čoveka u iluziji da je smrtno telo koje pokušava da se prilagodi svetu stvari i ljudi.
Problem pouzdanog oslobađanja od sanskara
Individualne duše su poput kapljica u okeanu. I kao što je svaka kap u osnovi isto što i okean, duša—upojedinjena zahvaljujući Bhasu ili iluziji—uvek je Nad-duša i nikada se istinski ne odvaja od Nad-duše. Međutim, sanskare kojima je svest obavijena sprečavaju kap—dušu da doživi prosvetljenje Sopstva, zadržavajući je u području dualnosti. Da bi duša svesno ostvarila svoju istovetnost sa Nad-dušom, neophodno je da se, uz punu svest, do kraja uklone sve sanskare. Sanskare koje su doprinele evoluciji svesti postaju same po sebi prepreka uspešnom osvetljavanju prirode Nad-duše. Zbog toga osnovni problem sa kojim se suočava volja-da-se-bude-svestan nije daljnji razvoj svesti, već oslobađanje svesti od sanskara.
Pet načina sigurnog oslobađanja od sanskara
Oslobađanje od sanskara se odvija na sledećih pet načina:
1. Prestanak stvaranja novih sanskara.
Sastoji se u prekidu aktivnosti stvaranja novih sanskara. Ako se formiranje sanskara poredi sa namotavanjem žice oko štapa, ovaj korak podrazumeva prestanak daljnjeg namotavanja žice.
2. Slabljenje starih sanskara
Sprečavanje da se sanskare ispolje u akcijama i iskustvima vodi do njihovog postepenog slabljenja. U primeru sa žicom ovaj proces se može uporediti sa istanjivanjem žice na određenom mestu.
3. Odmotavanje prošlih sanskara
Postupak se ogleda u poništavanju prošlih sanskara ponovnim umnim proživljavanjem procesa koji je doveo do njihovog formiranja. Nastavljajući sa našim primerom, to je kao da se žica odvija.
4. Raspršivanje i iscrpljivanje određenih sanskara
Ako se se energija uma koja je vezana za sanskare sublimira i uputi u druge kanale, sanskare se iscrpljuju, raspršuju i lagano teže iščezavanju.
5. Brisanje sanskara
Sastoji se u potpunom uništenju sanskara. Može se uporediti sa presecanjem žice uz pomoć makaza. Konačno uništenje sanskara se može postići jedino milošću Savršenog Učitelja.
Postojana ravnoteža neželjenja i princip neti neti
Takav stav podrazumeva primenu principa neti neti (ni ovo, ni ono). Potrebno je neprekidno ulagati napore ne bi li se zadržao čvrsti oslonac neprianjanja za varljive suprotnosti ograničenog iskustva. Nedopustivo je odbacivati neprijatne stimuluse a iznutra ostajati vezan za prijatne. Um neće postati imun na napade protivurečnosti ako nastavi da prianja za prijatne nadražaje, ostajući pod njihovim uplivom. Ravnoteža se ogleda u suočavanju sa obe mogućnosti bez vezivanja za njih.
Element negiranja u svim vidovima asketizma
“Da, da”—poruka pozitivnih sanskara—jedino se može poništiti negativnim odgovorom “ne, ne”. Element negiranja prisutan je u svim vidovima asketizma, u odricanju, osami, postu, pokajanju, uzdržavanju od ispunjavanja želja i neželjenju. Uravnoteženo kombinovanje ovih metoda i oblika ponašanja daće zdrav oblik asketizma u kome neće biti bolnih naprezanja. Ali, da bi takav postao moguć, negiranje mora da se javi prirodno, bez preterivanja i suvišnih ograničavanja.
Beskorisno je primoravati um na asketski život. Svako prisilno prilagođavanje asketskom životu najverovatnije će onemogućiti razvoj nekih pozitivnih osobina. Kada se zdravim osobinama u ljudskoj prirodi omogući prirodan i postepen razvoj, saznanje o prolaznim vrednostima javiće se samo po sebi, otvarajući put ka spontanom asketskom životu. Svaki pokušaj prisiljavanja i požurivanja uma da se prikloni asketskom životu samo će izazvati njegov otpor.
Proces oslobađanja od vezanosti najčešće je praćen pojavom novih. Oni najgrublji oblici vezivanja usmereni su ka svetu objekata; a kada se um oslobodi vezivanja za svet objekata, on će težiti da uđe u neka finija vezivanja subjektivne vrste. Kada um postigne određeni stepen nevezanosti, on će najverovatnije početi da razvija suptilan oblik egoizma koji će se izraziti kao osećanje izdvojenosti i superiornosti. Nevezivanje ne sme da bude osnov za stvaranje novog jezgra za koji bi se ego mogao učvrstiti; istovremeno, ne sme da postane izgovor za čovekovo izbegavanje da se suoči sa burama i problemima svetovnog života.
Stvari koje ograničavaju čisto i beskonačno biće treba odbaciti neizmernom snagom koja izranja iz čistote i prosvetljenja, a ne zbog osećanja bespomoćnosti pred iskušenjima i nedaćama. Dalje, nevezivanje ne bi smelo da predstavlja bukvalno sprovođenje principa neti neti u delo, jer bi to preraslo u opsesiju lišenu najdublje čežnje za prosvetljenjem. Takvo usko shvatanje principa negiranja vodilo bi u unutrašnju zaokupljenost iskušenjima. Nevezivanje postaje celovito i suštinsko tek kada postane neraskidivi deo čovekove prirode.
Negativne sanskare takođe moraju da iščeznu pre prosvetljenja
Negativni odgovor “ne, ne” je jedini način da se odmotaju pozitivne sanskare koje su se stekle tokom evolucije i života u ljudskom obličju. Međutim, iako ovaj proces vodi iskorenjavanju pozitivnih sanskara, kroz njega se obrazuju nove negativne sanskare, koje opet na svoj način modifikuju um donoseći nove komplikacije. Odgovor “ne, ne” treba da je dovoljno snažan da izazove nestanak svih fizičkih, suptilnih i mentalnih sanskara; a nakon što odigra tu ulogu, čovek ga mora definitivno odbaciti. Celovito duhovno iskustvo ne može se zasnivati na pukom negiranju. Podvesti ga pod princip negacije znači ograničiti ga i svesti ga na čisto intelektualnu kategoriju. Formula negacije služi da oslobodi um od ograničenja, ali da bi se dospelo do krajnjeg cilja života, ona se mora u određenom trenutku odbaciti.
Misao treba da služi kao sredstvo pomoću koga se prevazilaze ona ograničenja nastala samom njenom aktivnošću; ali kada je cilj postignut, misao valja odbaciti. To se zove proces nadilaženja uma, koji postaje moguć onda kada se čovek raspoistoveti od uma i njegovih želja. Objektivno sagledati telo, kao i sve misli i niže porive, znači dospeti u blaženo stanje nevezivanja i poništenja svih sanskara. To je oslobođenje duše od samonametnutih iluzija kao što su “Ja sam telo” ili “Ja sam um”, ili “Ja sam želja” i postavljanje temelja za prosvetljeno stanje “Ja sam Bog” (“Anal Haqq”, ili “Aham Brahmasmi”).