PITANJE: Svamiđi, govoriš da je joga put znanja, a molitve se upražnjavaju u religijskim obredima. Zašto jogi moli?
SVAMIĐI: Svi religijski obredi potiču iz istog izvora, iz spoznaje o tome da je duša večna i da je molitva jedini efikasan oblik komunikacije sa Ocem. Ceremonije obraćanja Bogu ili njegovim atributima ustanovljene su na osnovu znanja o tome šta čovek treba da čini da bi se njegova duša oslobodila balasta omotača i stopila s božanskom. Oni koji nisu imali vlastitu spoznaju, ne razumiju suštinu i zato slede uputstva onih koji su spoznaju imali. Zato upražnjavaju mantre, meditacije i molitve da bi i sami postigli isti cilj – spoznaju Boga. A šta je molitva? To je oblik komunikacije koji nam je dostupan – možemo da se sporazumevamo rečima, telesnim znacima, emotivnim i energetskim vibracijama i neposredno obraćanjem atme paramatmi, odnosno sopstva prasopstvu; to je onaj jezik kojim razgovara beba sa svojom majkom i dvoje voljenih jedno sa drugim. U tom razgovoru u oba smera teče poverenje, ljubav, razumevanje, ispunjenje. Ali, i najmanja sumnja u srcu zatvara taj komunikacijski kanal i može čoveka da baci u provaliju, kao što se očigledno desilo u sledećoj zgodi:
– Jedan čovek modernih shvatanja nije verovao ni u šta vanmaterijalno, ni u Boga niti u nešto drugo. Bio je sportskog duha i veoma je volio da planinari. Jednoga dana otišao je na Mont Everest. Dok se penjao po jednoj okomitoj steni koju je toga puta hteo da osvoji, oslonac mu se izmakao, on se okliznuo, konopac mu je pukao i, srećom po njega, u steni se našla jedna izbočina za koju se uhvatio prstima.
Visio je na toj izbočini.
Nogama nije mogao da nađe nikakav oslonac, pa se održavao samo na šakama.
Bio je sam.
Pod njim bezdana provalija i nigde nikog da mu pritekne u pomoć.
Ali, izbočinu nije ispuštao, jer je život drag svim bićima, kako onima koji veruju, tako i ateistima, nihilistima, isto kao i životinjama koje Bog nije obdario razumom.
Ovaj planinar je, naravno, veoma brzo počeo da se brine – šta će biti s njim kad više ne bude imao snage da se održava na vrhovima prstiju?! I tada učini nešto što je bilo sasvim protiv njegovih shvatanja. Stade da se moli:
– Ako ti, o Bože, negde postojiš, a ja ne verujem da te ima, ali u slučaju da ipak jesi, onda dođi i pomozi mi! I tada ću ja znati da postojiš! I celoga života ću služiti samo Tebi! Pisaću, Gospode, o Tebi knjige, držaću predavanja o Tebi, samo dođi i pomozi mi! Spasi me, Gospode! Ne ostavljaj me ovde…
Tako se on razapinjao izmedu verovanja i neverovanja, između sumnje i hitnje, između molitve i obećanja koja su se njemu činila primamaljivim za Boga… U jednom trenutku, na steni preko puta planinarove pukotine, ni iz čega pojavi se Bog. Bio je u nekom obliku koji je planinar mogao da prihvati kao božanski. Uobličeni se udobno zavali i obrati planinaru:
– Učinilo mi se da me zoveš?
– O, kakva sreća! – uzviknuo je planinar. – Baš mi je drago što zaista postojiš. Gotovo sam ponovo pao u neveru. Molim te, pomozi!
– Zato sam došao. Reci šta želiš i učiniću.
– Ja ovde visim na ivici bezdana, a ti me pitaš šta želim?! Spasi mi život!!!
– To želiš … Dobro, rado. Ali mi prvo reci, imaš li vere u mene?
– Sada verujem. Zaista verujem. Uverio si me…
– Sasvim, do kraja, celim bićem veruješ?
– Da! – krkljao je planinar kome uopšte nije bilo do ubeđivanja.
– Uradićeš sve što kažem?
– Da! – već očajan gotovo se prodera čovek. Sedeći udobno na steni, uobličeni reče nehajno:
– Odlično! Pusti tu izbočinu!
– Toliko lud nisam! – odbrusi ateist.
– Ipak ne veruješ… – reče Bog i nestade.
Ako čovek moli bez uverenja da se time ostvaruje veza sa Bogom, onda to nije molitva. Izreći golu reč ‘verujem’, dramatično se razlikuje od verovanja celim bićem, srcem i dušom. Zato se zagledajte u sebe i proverite koliko verujete sami sebi? Kada budete znali celim svojm bićem šta je to što želite – pomoć će doći. I zaista, lako je saviti koleno i naizgled se pokloniti, ali saviti srce i pokloniti Bogu poverenje, to je veoma teško. A baš je to zadatak za duhovnog tragaoca. Veoma je važno da čovek u svakom trenutku zna gde je granica njegovog poverenja i vere u Boga. Jer ko ima vere, taj može da pomera planine i u njegovom se životu čuda događaju. To je onda bhakta – onaj koji ima stalnu, neposrednu komunikaciju sa božanskim sopstvom.
Kad ste već razvili takvu veru da možete Boga da molite za pomoć, onda se nemojte moliti da vam da materijalna dobra, ma koliko bili siromašni, ne molite ga niti da vam da dobrog životnog saputnika, ne molite ga čak ni za zdravlje, ne molite ga ni za šta što je u ovom svetu prolazno ili kratkotrajno, zato što sve to možete sami pribaviti i obezbediti. Ljudi ste i dostupno vam je. Nego, vi Boga molite da vam da: šakti, bhakti, gjanu i veragju – snagu i istrajnost na duhovnom putu, da vam da predanost, znanje i odvezanost od sveta. Svetlo tražite i ono što će vas uzdići na toj uskoj, strmoj i kliskoj stazi. Tada će vaš život biti radostan i uspešan, na korist vašim bližnjim i svoj božanskoj kreaciji. I tada ćete imati pristupa svemu što vam je potrebno.
I još, vera u Boga mora biti ljudska. Šta to znači? Kod Sri Dipa (Mahaprabuđija – prim.) u ašram su došli neki ljudi, a sa njima je bio i čovek koji je odmah rekao kako on ne veruje u Boga. U ašram je došao zbog svojih prijatelja, druženja radi, a nikako zato što veruje u te praznoverice. Očevici pričaju da mu je Sri Dip veoma blago odgovorio: “Ako ti ne veruješ u Boga, on time ništa ne gubi, samo mi sada pouzdano znamo ko si ti. Jer, u Boga ne veruje ni koza, ni krava, ni kamila, ni zec, samo čovek veruje. Dakle, ti si nam se upravo predstavio”.