Čovječanstvo ni jedne generacije nije se usmjeravalo na Boga, na Božju ljubav i na ljubav prema bližnjemu, nego uvijek na intelektualno bojno sredstvo, na četiri prepolarizirane prasnage.
Rezultat toga mi ljudi doživljavamo svakodnevno.
Kao što je izloženo: misao Pada “raspad stvaranja kako bi se sve vratilo u eter, da bi zatim bića Pada sama stvarala i oblikovala” nije postignuta, odnosno ostvarena.
Najviša energija koju su odmetnička bića uzela sa sobom dospjela je na nultu točku. Ona je pretežno potrošena.
Budući da je tako kako je, čovječanstvo degenerira sve više i više i s još preostalom negativnom snagom postupa protiv Božje ljubavi, protiv svijeta životinja, biljaka i minerala. Mašinerija ubijanja se kotrlja.
Može se doduše od Vječnoga uzeti šaka vječnoga svjetlosnog etera i neko vrijeme raditi isključivo s četiri snage.
Može se Božjoj ljubavi i ljubavi prema bližnjemu protiviti i trošiti je, odnosno naniže transformirati Njegove četiri stvaralačke i razvojne snage.
Mogu se stvarati arsenali oružja za ubijanje. Možemo graditi zrakoplove, brodove i ostala prometala. Možemo stvarati nuklearne centrale. Možemo graditi satelite i slati ih oko Zemlje. Pokušavamo projektirati i izgraditi kozmičke jedrilice. No, planete i svemir nećemo moći osvojiti i učiniti ih stambenim planetima jer nedostaje ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Možemo bića iz Božje stvaralačke misli, iz Njegove ljubavi – životinje – mučiti, obijesno ih ubijati, masovno ih klati i konzumirati potaknuti proždrljivošću.
Možemo raditi pokuse na životinjama.
Možemo prekomjerno iskorištavati Zemlju, isprobavati svoja bojna sredstva na njoj. Možemo graditi brane, možemo zahvaćati u tok vodenih žila. Možemo podizati nebodere.
Ipak jedno nam je uskraćeno: na taj način energije povjerene Padu transformirati naviše da bismo time postigli svjetlosni eter, koji je život. Čovječanstvo svih generacija je zakazalo.
Život svemirskoga Jednog je ljubav prema Svojem stvaranju svemira, u kojem je smješten svemirski bitak.
Vrijeme je sazrelo. Uzeta količina božanske energije pretežno je potrošena, Vječni uzima život natrag u vječnost.
Ljudi svih generacija su šaku svjetlosnog etera toliko nisko transformirali i na najokrutniji način iscrpili da za daljnju napuhanu centrifugalnu silu ljudske ignorancije nije više dostatna.
Znanost, koja, kao što je rečeno, lovi u mutnim vodama neće pronaći spomenutu iskonsku jezgru, pogonsku snagu u svjetlosnom eteru, zato što općenito ne postoji komunikacija prema svjetlosnom eteru. Ako ne postoji komunikacija, tada ne može biti ništa od toga.
Čovječanstvo svih generacija je više ili manje odbacilo Božju ljubav i ljubav prema bližnjemu jer je ljubilo i ljubi misao Pada, napuhnuto sebeljublje koje glasi: “Ja sam sebi bližnji. Ja sam poput Boga ili čak sam Bog.”
Tko radi sam za sebe, taj gubi.
Tko radi za najviše, koje je ljubav, taj dobiva jer ljubav je noseća supstancija sveg života, sveg bitka – ljubav prema prirodnim carstvima, ljubav prema svakom planetu, ljubav prema životinjskom i biljnom svijetu, ljubav prema svakom
mineralu, ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čitavom stvaranju.
Gdje je nestalo ljubavi? U znanstvenom porivu ili čak u kamenim kućama gdje se treba obožavati crkvenog boga?
Ljubav je zakon slobode koji nas je učio Isus iz Nazareta: “Ljubi svojeg bližnjeg kao samoga sebe.”
Božja ljubav je svemirsko jedinstvo.
Pod ljubavlju se ne misli na tjelesnu ljubav, nego na Božju ljubav i ljubav prema bližnjemu.
Čovječanstvo svih generacija pokušavalo je brutalnošću osvojiti planet Zemlju, sve što pripada Vječnome, učiniti svojim vlasništvom. Danas se prepoznaje: čovjek nije mogao učiniti Zemlju svojim vlasništvom – Zemlja sustiže čovjeka, koji je njezino vlasništvo, zemlja Zemlji, čovječanstvo nije naučilo ulagati u miroljubive svrhe svjetlosni eter, koji je sam po sebi svemirsko jedinstvo, kojem pripadaju svi božanski životni oblici, sav čisti bitak.
Bića Pada i ljudi svih generacija imali su svoje ograničeno razdoblje.
U tijeku je preobrazba od grubotvarnoga u finijetvarno i od finijetvarnoga u finotvarno.
Vječni vrlo postupno, od razdoblja do razdoblja, vraća šaku svjetlosnog etera.
Čovječanstvo nije iskoristilo svoje razdoblje. Ako se pobliže promotri uzavreli, previše ljudski vulkan, čovječanstvo, tada se može doživjeti degeneraciju ljudskog roda.
Danas je čovjek još čovjek, sutra već možda neandertalac. I što onda? Što će biti dalje?
Mi ljudi sa svojim trodimenzionalnim načinom gledanja ne možemo procijeniti trajanje vremena – svejedno govori li znanost o milijardama ili milijunima godina – u kojem se dogodila evolucija, doduše prema dolje, prema sve gušćoj i tamnijoj masi.
Mi ljudi poznajemo pojam eon, međutim ne možemo ga izračunati.
Jedno je izvjesno: u toj šaci svjetlosnog etera sadržana je esencija energije beskonačnosti stvaranja i razvoja svemira jer je baš sve sadržano u svemu.
Slijepo, tupo i praznovjerjem obuzeto čovječanstvo nalazi se u principu “Razdvoji, veži i vladaj”.
Sve se to može usporediti s ledenom santom koja pliva po moćnome svemirskom oceanu, svemirskom eteru, svemirskom bitku. Santa leda, masa ljudi, stalno traži pristanište na plutajućim ledenim bregovima koji se predstavljaju kao znanost i religije kako bi tamo mogla pristati i naći sigurnost.
Sve dok čovjek ne krene sam u potragu najjednostavnijim riječima “Bog, beskrajna ljubav, u meni; Bog u svima nama, u svim oblicima stvaranja prirodnih carstava”, neće ni čovjek ni čovjekova duša dospjeti do svjetlosnog etera, do najviše potenciranog svjetlosnog izvora etera, Boga, nebeskog Oca.