Poreklo pojma sufija tumači se na razne načine. Najčešće objašnjenje dovodi ga u vezu sa rečju suf, koja na arapskom znači vuna, jer su askete među sufijama nosile grubu vunenu odeću kao znak da nemaju nikakve potrebe. Drugi misle da je tome kumovalo iskrivljavanje grčke reči sophos (mudrost). Treći to izvode iz arapske reči safa (čistota). Jedno od najlepših objašnjenja dovodi sufije u vezu sa sintagmom „ljudi predvorja“ ili „ljudi verande“ (ahl as suffa). To su oni koji provode život u prisustvu Proroka, tihi, pobožni i skromni, i ne privlače nikakvu pažnju, kao da nisu tu. Sve njihove misli i stremljenja sastoje se u tome da se od srca raduju prisustvu Proroka – pravi stav mistika budući da je Unio Mystica, sjedinjenje s Bogom, njihov prevashodni cilj.
Na pitanje šta su sufije zaista, uprkos raznolikosti njihove pojave kverovanja, može se odgovoriti jednom reči: oni su mistici, bogotražitelji, ubeđeni u to da postoji skriveni i tajni put do njegove slave. Time je rečeno sve i (nije) ništa, Sufije žude za tim da se sjedine s Bogom. Sva njihova ljubav pripada nezamislivom, neopisivom, bezimenom i apsolutnom.
Kao u davno minulim danima ranog hrišćanstva, prve sufije su živele u uverenju da će se smak sveta desiti još za njihovog života. Ali postepeno su otkrili da se to mora čekati. Štaviše, na čoveku leži odgovornost da bude bogougodan kako bi jednog dana stekao njegovu milost. Istovremeno, sufije su otkrile nešto izvanredno, nešto neuporedivo: naime da se božji dar za stvarno pobožne sastoji u bezuslovnoj ljubavi koja savlađuje sve, koja potpuno usrećuje i u apsolutnom smislu ispunjava blaženstvom. Odnos sufija prema Bogu sve jače se izražavao u modelu ljubavi.
Ali potpuna lepota je u Bogu, ona jeste Bog, kako god ga nazivali. U interpretaciji ovih stihova može se čak ići tako daleko da se religija ljubavi vidi kao tajna religija goruće žudnje za sjedinjenjem s Bogom, kao što se ljubavnica i ljubavnik sjedinjuju zauvek, tako da Ja i Ti nestaju, što se, kažu neke sufije, događa u svim konfesijama.
Razume se da su znalci zakona i pravoverni, ali i islamisti, gajili mržnju prema ljudima koji su zastupali takvo mišljenje i da su najradije zabranjivali stihove kao što su ovi i druge rečenice Ibn Arabija. Odbijanje i proganjanje jedne univerzalne religije odražava strah svih onih kojima je pre svega stalo do moći – ma kojom se ideologijom ili teologijom maskirali. Jer pitanje puno zebnje glasi: ako bi to svi prihvatili i svi verovali u to – zar se ceo sistem religijskih institucija ne bi raspao u prah i pepeo? Pogledi sufija ili nisu ortodoksni ili su, naprotiv, istinski ortodoksni. Jer u njima se pokazuje stvarna, duboka unutarnja religija.
Da li se pobožan čovek – koji je u tradiciji sufija uvek pun ljubavi – moli u džamiji, hramu, sinagogi ili ide u crkvu – šta se to tiče Boga, šta za to haje ljubav? Zgrade su, kao i veroispovesti kojima pripadaju, samo ljudske forme, ali ljubav je više od toga. A pošto je ljubav viša, to je autentično božje sredstvo izražavanja, jer, kao što je poznato, on sam je veći od svih ljudi i svih svetova zajedno, koji počinju od njega. Zato ljubav može da mu posluži kao sredstvo komunikacije, jer mu je najbliža.
Teško je zamislivo, ali posredi je ljubav koja je od početka bez požude i bez želje za posedovanjem, a koju su stari Grci nazivali agape. Očišćenjem zemaljske ljubavi, sufije su sublimisale seksualnu žudnju u neutoljivu želju za jedinstvom s bogom, voljenim ili voljenom. Sufije su verovale da Bog govori jezikom ljubavi.
Čovek odista pun ljubavi prevladavao je svetske konvencije u toj meri daje prevladavao i samu pobedu i oslobađao se ovostranog i onostranog, jer oba sveta više ne igraju ulogu za onoga ko se otvori pred Bogom.
Središnji pojam za držanje čoveka pred Bogom za muslimane uopšte, a za sufije u još većoj meri jeste dikr (zikr). On označava misao, refleksiju o Bogu, kako u njegovoj suštini, tako i u praktičnim formama. Prizivanje Boga stalnim ponavljanjem njegovog imena ponekad i dvanaest hiljada puta uzastopce, bilo je, na primer, povezano sa pokretima, igranjem i/ili vežbama disanja. Naročito su vežbe disanja usled hiperventilacije omogućavale dostizanje ekstatičnih stanja.
Neprijatelji sufija i oni koji ih preziru ukazuju na to da se pojam sufizam, tj. tasavuf (tasawwuf), ne spominje u Kuranu, pa čak ni koren te reči. Prema mišljenju protivnika sufija, Alah se ponižava kada se svodi na ljudski nivo. Kako je moguće sjediniti se s nekim ko je toliko iznad čoveka osim da se povuče u blato?, pitaju islamisti. Ali onaj ko teži totalnoj vlasti mora, naravno, da se ogorčeno bori za svaki individualni put ka Bogu.
I sufije su vodile veliki, totalni rat, sveti rat, ali protiv sopstvene duše, protiv zla u sebi, jer čovek je svojeglav, bezbožan, rđav, a pokreću ga požuda i pohlepa. Najveću pobedu ostvaruje onaj ko ukroti sopstvenu jogunastu dušu.
Sufije su uverene u to da je svakome ko traži sopstveni put ka Bogu potreban vođa na tom izuzetno opasnom putovanju, na kojem prete ludilo, bolest i duševna poremećenost. Zato su eksperimentisali raznim vrstama meditacije da bi promenili stanje svesti, kao Indijci s jogom, a naročito su upražnjavali sredstvo kontrole disanja.
Danas se više ne može utvrditi u kojoj su meri sufije na svojim putovanjima po Indiji savladale i uvezle tehnike joge, ali, ako ništa drugo, postoje dela muslimanskih znalaca o jogi, na primer prevod Joga sutre od Patandžalija iz pera persijsko-muslimanskog univerzalnog učenjaka Birunija.
Sve religije na ovaj ili onaj način koriste nauk inicijacije i vođenja duše kao put ka spiritualnoj spoznaji. U srednjovekovnim hrišćanskim manastirima magistri su podučavali novičije (iskušenike). Jedan od njih je bio i nemački mistik, Majster Ekhart, propovednik ili životni magister. Za one koji bi odabrali Budin put postojao je guru. Kod sufija taj zadatak preuzima učitelj sufija, šejh ili pir, kome murid (inicijant) duguje bezuslovnu poslušnost. Učitelji sufija su, po pravilu, velike duhovne vođe, pa može da prođe dugo dok jedan murid, već prema svojoj darovitosti, ne pronađe pravog učitelja, i to takvog koji će ga prihvatiti. Jer svaki učitelj nije dobar za svakog učenika. Ako šejh prihvati murida, učenik mora u svemu da sluša učitelja. Učenik mora da se prema učitelju ponaša kao mrtvac u rukama perača leševa. Iz te predstave potiče reč Kadavergehorsam (slepa poslušnost). Ta slika ima dvostruku simboliku, jer murid mora da umre za ovaj svet da bi udario drugim putem, onim ka Bogu. Umiranje za ovaj svet i bespogovorno slušanje majstora idu ruku pod ruku.
Ni Isus nije zahtevao ništa manje: „Ako ko dođe k meni a ne mrzi na svojega oca, i na mater, i na ženu, i na djecu, i na braću, i na sestre, ! na samu dušu svoju, ne može biti moj učenik. I ko ne nosi krsta svojega i za mnom ne ide, ne može biti moj učenik“ (Lk 14: 26-27). Danas mnogi hrišćani žele da ovo mesto shvate alegorično, jer ih svakako zbunjuje i uznemiruje što iz tih reči više izbija praksa tajnih religija nego moralni rigorizam.