Sedam stanja svijesti
Kako iz jednog nastaje mnoštvo? Prvo očitovanje jednog nije dvojstvo, već trojstvo. Naime, suprotnosti na koje smo navikli u svakodnevnom životu nastaju zbog našeg rascijepljenog doživljaja stvarnosti, a ne kao odraz neke pretpostavljene dvojnosti koja se nalazi na izvoru stvaralačke inteligencije. Iz jednog elementa odmah nastaju tri. U prvom činu stvaranja, svijest spoznaje sebe i tako postaje subjekt, objekt i proces koji ih spaja. Dvojina nema previše smisla u procesu stvaranja jer je svaki čin stvaranja zapravo čin spoznaje, a spoznaja uvijek uključuje tri elementa: subjekt, objekt i način na koji subjekt spoznaje objekt. Vedski nazivi za njih su riši (subjekt), ćandas (objekt) i devata (proces).
SEDAM ČAKRI
Jesu li čakre energetska središta? I jesu i nisu. Čakre su energetska središta u smislu da, s naše točke gledišta, iz njih dolazi određena duhovna energija koju neki ljudi mogu zapaziti unutarnjim okom. Smještene su na određenim mjestima u tijelu pa se čini kao da su to područja u kojima je koncentrirana energija. Takvo stajalište nije pogrešno, ali nije ni potpuno.
Da bismo dobili potpuniju sliku o tome što predstavljaju čakre na trenutak ćemo se pozabaviti problemom očitovanja. Naše tijelo izgleda čvrsto i kruto, iako je svakome jasno da je ono u stalnoj promjeni.
Kao što kaže Deepak Chopra, poznati ajurvedski liječnik i duhovni učitelj, tijelo nije smrznuti kip, tijelo je rijeka. Tok te rijeke određen je unutarnjom inteligencijom koja joj daje smjer, a ne samim materijalom od kojeg je načinjena. Primjerice, naše misli i osjećaji mogu promijeniti naše tijelo. Svaki proces koji se odigrava u našem duhu povlači za sobom odgovarajući proces u našem tijelu. Sretne misli, sretne molekule – jedna je od krilatica Choprinog pristupa zdravlju. Takvo razumijevanje duh/tijelo sustava ima mnogobrojne posljedice na liječenje bolesti i održavanje tijela zdravim.
Za nas je u ovom trenutku važnija zamisao takozvanog kvantno-mehaničkog tijela. Izraz “kvantno-mehanički” zvuči vrlo znanstveno i zapravo je posuđen iz suvremene fizike. Radi se o tijelu iza tijela – o apstraktnoj strukturi koja u sebi sadrži svu energiju i inteligenciju potrebnu za nastanak i održavanje našeg materijalnog tijela. Kvantno-mehaničko tijelo nije očitovano. Ono se ne može vidjeti ni opipati i na njega se ne može djelovati s materijalne razine. Ipak, ono je u osnovi svih pojava i promjena u našem tijelu.
Kako to ono čini? Kojim putevima inteligencija i energija iz kvantno-mehaničkog tijela dolazi u materijalno tijelo? Odgovor je vrlo jednostavan: postoje mjesta putem kojih ta energija i inteligencija iz kvantno-mehaničkog tijela prelazi u materijalno tijelo. Ta mjesta su poput vratiju ili prolaza kojim neočitovano postaje očitovano. Čakre su dakle spojne točke u kojima se dodiruju materijalno i kvantno-mehaničko tijelo.
U tom smislu one su djelomično očitovane, a djelomično neočitovane. Njihov korijen je u apsolutnom, ali cijelo stablo i grane nalaze se u relativnom. Upravo zbog toga je čakre na neki način moguće doživjeti pa im se pripisuje i određeni oblik, boja ili druge značajke. Međutim, ono najvažnije od čakri skriveno je u apsolutnom i do toga naša osjetila, pa ni opisi, ne mogu doprijeti.
Svaka od tih spojnih točaka “propušta” određenu vrstu energije i inteligencije. Tako primjerice druga spojna točka, druga čakra, “propušta” energiju privlačnosti za vanjski svijet te inteligenciju potrebnu za stvaralaštvo. Peta čakra “propušta” energiju intelekta te inteligenciju potrebnu za donošenje odluka. Na sličan način svaka od spojnih točaka predstavlja vrata za određenu vrstu očitovanja energije i inteligencije sadržane u kvantno-mehaničkom tijelu. Budući da očitovanje kvantno-mehaničkog tijela počinje u čakrama, mi ih prividno zapažamo kao izvor tog očitovanja i proglašavamo ih energetskim središtima. Iako to s praktične točke gledišta ne stvara nikakvu razliku, ispravnije shvaćanje ukazuje na to da se energija i inteligencija nalaze posvuda te da su tek apstraktno lokalizirane u kvantno-mehaničkom tijelu. U trenutku kad počinje očitovanje, energija i inteligencija nalaze svoj put iz apsolutnog u relativno i to kroz spojne točke koje nazivamo čakrama.
Očitovanje apsolutnog u relativno ne događa se u nekom određenom trenutku već predstavlja trajan i neprekinuti proces. Ako bi očitovanje prestalo, prestao bi i život. To znači da čakre predstavljaju trajno otvorena vrata kroz koja u naš život struji prana, životna energija i inteligencija. Kad govorimo o ravnoteži neke čakre, mislimo pritom na potpuno ispunjavanje njene uloge u smislu spojne točke. Međutim, također mislimo i na usklađeno djelovanje jedne čakre sa svim drugim čakrama, posebice s njenim parom (prva-sedma, druga-šesta i treća-peta).
Kad govorimo o neravnoteži čakre, govorimo o zapriječenosti protoka energije i inteligencije iz apsolutnog u relativno, ali i o neusklađenom djelovanju s drugim čakrama, opet s posebnim naglaskom na pripadajući par čakri.
SEDAM STANJA SVIJESTI
Što to znači “stanje svijesti”? Kad netko kaže da je danas u “neobičnom stanju svijesti”, misli li on na jedno od sedam glavnih stanja svijesti? Ne. On misli na budno stanje svijesti u kojem se nalazi, ali koje je nešto drukčije od budnog stanja svijesti u kojem se nalazio jučer.
U našem slučaju izraz “stanje svijesti” neće se odnositi na bezbrojne varijacije budnog stanja svijesti.
Primjerice, činjenica da je netko danas vrlo pozoran, budan, energičan i živahan, za razliku od jučer kad je bio pospan i bezvoljan, ne označava promjenu u stanju svijesti iako može ukazivati na tu promjenu i mogući razvoj. Izraz “stanje svijesti” odnosi se na točno određenu promjenu u načinu djelovanja cijelog živčanog sustava ili, bolje rečeno, duh/tijelo sustava. Ta je promjena takva da se vrlo lako može zapaziti. Svako stanje svijesti posjeduje određene značajke koje ga razlikuju od nekog drugog stanja svijesti. Te značajke mogu biti subjektivne, ali i objektivne. Primjerice, zbog malog broja ljudi s iskustvom petog i šestog stanja svijesti, razlike između ta dva stanja opisivat ćemo subjektivnim izrazima. Međutim, razlika između sanjanja i budnog stanja podložna je također i objektivnim mjerilima budući da svi ljudi imaju iskustvo i jednog i drugog stanja svijesti. Zbog toga je moguće objektivnim mjerilima, primjerice biokemijskim pokazateljima ili mjerenjem električne aktivnosti mozga, utvrditi spava li neki čovjek ili je budan, jednom u budućnosti, kad se pojavi mnogo ljudi sa subjektivnim izvještajima o petom, šestom i sedmom stanju svijesti bit će moguće objektivnim mjerilima ispitati razlike između tih stanja.
Opisi sedam stanja svijesti te značajnih razlikovnih obilježja svakog od njih pomoći će duhovnom tragatelju da se snađe u iskustvima koja mu se javljaju tijekom njegove prakse i u svakodnevnom životu.
Najvažnije razlikovno obilježje različitih stanja svijesti je međusobni odnos tri elementa od kojih se svjesnost sastoji. “Stanje svijesti” je zapravo kombinacija subjekta, objekta i procesa kojim subjekt spoznaje objekt. Nije potrebno mnogo razmišljanja da shvatimo kako su ta tri elementa nazočna u svemu što činimo. Subjekt – to smo mi, naše jastvo, koje je uvijek tu. Objekata ima bezbroj, ali barem jedan od njih mora biti nazočan da bismo mogli govoriti o “svijesti o nečemu”. Također, da bismo bilo čega postali svjesni subjekt se mora na neki način povezati s objektom.
Obično je to putem nekog opažajnog procesa poput vida, sluha ili dodira. Međutim, proces kojim subjekt spoznaje objekt može biti i misaoni, odnosno osjećajni. Kako god bilo, u svakom stanju svijesti sudjeluju ista tri elementa – subjekt, objekt i proces koji se odvija među njima.
Kad govorimo o stanjima svijesti zapravo mislimo na točno određene odnose između ta tri elementa. Primjerice, u prvom stanju svijesti, spavanju, subjekt nije razvijen. Kada spavamo bez snova, a to je prvo stanje svijesti, ne postoji osjećaj identiteta. Međutim, zapazite da nije rečeno kako jastvo ne postoji. To ne bi bilo ispravno. Jastvo uvijek postoji, ali u tom stanju svijesti nije razvijeno. Jastvo se tek djelomično razvija u trećem stanju svijesti kojeg nazivamo budnost – i to uglavnom u obliku ega – dosiže svoju zrelost u četvrtom stanju svijesti da bi takvim trajno ostalo tek u petom stanju svijesti. S druge strane, procesi kojima subjekt spoznaje objekt razvijaju se u potpunosti tek u šestom stanju svijesti, a sami objekti dosižu svoju “zrelost” u sedmom stanju.
Za sada nije potrebno u potpunosti razumjeti gore napisano. O tome će biti više riječi kod opisa svakog pojedinog stanja svijesti. Dovoljno je prihvatiti činjenicu da stanje svijesti određuje razvoj i “zrelost” pojedinih elemenata od kojih se svijest sastoji te njihov međusobni odnos.
PRVO STANJE SVIJESTI – SPAVANJE.
Radi se o dubokom spavanju bez snova. Osjećaj identiteta ne postoji, baš kao što nema nikakvog zapažanja vanjskog ni unutarnjeg svijeta. Subjekt nije razvijen, objekta nema pa tako ni nikakvog procesa između subjekta i objekta.
DRUGO STANJE SVIJESTI – SANJANJE.
Tijekom svake noći nešto sanjamo. Snovi, bez obzira na duljinu i sadržaj predstavljaju drugo stanje svijesti. Ne zapažamo vanjski svijet, ali su osjetila djelomice otvorena prema njemu pa utisci izvana ponekad djeluju na iskustvo snova. Ipak, snovi su u najvećoj mjeri pod utjecajem unutarnjih procesa. U tom stanju svijesti subjekt je tek djelomice probuđen i nema ispravnog osjećaja identiteta. Objekti su nerazvijeni jer je njihov utjecaj vrlo površan, a glavnu ulogu imaju različiti procesi spoznaje. Sanjanje zapravo predstavlja buđenje unutarnje živosti između subjekta i objekta – koji sami po sebi nisu aktivni – te svojevrsno “brušenje” za iskustvo vanjskoga svijeta.
TREĆE STANJE SVIJESTI – BUDNOST.
Budnost kao stanje svijesti nije potrebno posebno objašnjavati – radi se o stanju svijesti u kojem se većina ljudi nalazi tijekom dana. Svjesni smo sebe, iako se poistovjećujemo s vanjskim obilježjima našeg duh/tijelo sustava poput izgleda, imena ili profesije. Sposobni smo zapažati i spoznavati vanjski svijet putem osjetila te misaonih i osjećajnih procesa. Iako se nama čini drukčije, u budnom stanju svijesti sva tri elementa – i subjekt i objekt i procesi medu njima – samo su djelomično razvijeni.
ČETVRTO STANJE SVIJESTI – SVIJEST PO SEBI.
Četvrto stanje svijesti obično se najprije doživljava putem različitih duhovnih praksi, posebice meditacije.
Osjetila se okreću prema unutra i zatvaraju se za vanjski svijet. Pozornost se kreće prema svom izvoru i postupno odbacuje sve druge objekte osim sebe same. Svijest po sebi je iskustvo čistog jastva ili čiste svijesti. Subjekt je sada konačno potpuno razvijen, ali je to učinio žrtvujući objekte spoznaje kojih u tom stanju svijesti nema, odnosno ostao je samo jedan jedini – sama svjesnost. Također su nestali i svi drugi procesi spoznavanja – osjetila su zatvorena, mentalne i osjećajne aktivnosti su prestale – pa je doista preostala samo svijest po sebi, unutarnja budnost bez bilo kakve druge aktivnosti.
PETO STANJE SVIJESTI – KOZMIČKA SVIJEST.
Nakon što je subjekt doživio sam sebe on se postupno ponovno otvara prema vanjskom svijetu. O nastupu petog stanja svijesti govorimo kad se četvrto stanje svijesti održava istodobno s drugim aktivnostima, odnosno s prva tri stanja svijesti. Čisto jastvo se ne gubi čak ni kada spavamo, sanjamo ili smo budni, a to znači otvoreni zapažanju vanjskoga svijeta. Tek kad se to dogodi govorimo o potpuno razvijenom subjektu. Objekt i procesi spoznaje nisu doživjeli nikakvu promjenu u odnosu na budno stanje svijesti, a to znači da su samo djelomično razvijeni.
ŠESTO STANJE SVIJESTI – BOŽANSKA SVIJEST.
U šestom stanju svijesti počinjemo zapažati tanahnije razine stvarnosti. Ono što je dosada bilo skriveno našim osjetilima sada postaje očigledno. Šesto stanje svijesti u najvećoj je mjeri povezano s razvojem procesa spoznaje, odnosno profinjenjem naših osjetila. Pod osjetilima se ne misli samo na vid, sluh, dodir, okus i miris, već i na misaone sposobnosti, a posebice na osjećajne sposobnosti. Tamo gdje osjetila zastanu, srce je to koje preskače konačnu prepreku u spoznavanju svijeta. Kad je šesto stanje svijesti potpuno razvijeno to znači da su potpuno razvijeni procesi kojima subjekt, već prethodno potpuno razvijen u petom stanju svijesti, spoznaje svijet oko sebe. Objekti spoznaje još uvijek nisu doživjeli nikakvu promjenu, odnosno još su uvijek samo djelomično razvijeni.
SEDMO STANJE SVIJESTI – SVIJEST JEDINSTVA.
Svijest jedinstva dobila je naziv prema osjećaju poistovjećivanja sa svemirom. Pojedinac, ne gubeći svoj identitet, preskače dosadašnje granice svog duh/tijelo sustava. Čitav svemir postaje središte njegovog jastva. Više nema razlike između ja i ne-ja. To znači da su sada objekti promijenili svoju narav. Kad spoznajemo neki objekt u sedmom stanju svijesti to je jednako spoznavanju samoga sebe. U ovom konačnom stanju svijesti potpuno su razvijeni i subjekt i objekt i procesi kojima subjekt spoznaje objekt.