Ivona Živković:
„Nema opasnije sile u državi od policije. Za razliku od vojske koja ima svog jasno determinisanog neprijatelja, policija je sila koja deluje nad građanima za koje posumnja da se ne ponašaju u skladu sa zakonom.
Stvaranje velikih gradova, metro(polisa), u kojima se ljudi odvajaju od zemlje i poseda koji ih hrani i održava, stavlja građane u administrativno kontrolisane radne naseobine u kojima život detaljno organizuje i kontroliše vlastela. Naravno uz pomoć policije i ostalih takozvanih bezbednosnih službi. Svaki građanin mora zato imati ime, prezime i identifikacioni broj. Ne postoji niko ko to može da izbegne. Naravno, građanima se policija uvek prikazuje kao prijateljska institucija zadužena da ih čuva i štiti od nasilnika, kriminalaca i terorista. Teorijski i praktično svaki građanin može postati predmet obrade ove službe, bez obzira da li je zaista prekršio neki zakon ili ne.
Najopasniji su, ipak, oni delovi policije uz koje ide pridev “specijalni”. Sa njima su povezani i pravosudni organi kao specijalno tužilaštvo, specijalni sud, sa svojim specijalnim portparolima (jako dobro plaćenim), koji su uvek spremni da daju specijalnu izjavu za specijalne medije, koji su uvek i o svemu specijalno i ekskluzivno obavešteni (ponekad i pre nego se događaj desi, pa im se kamera i specijalni novinar nađu na licu mesta da kriminalni događaj koji će se desiti ovekoveče kao “dokaz”).
Specijalna policija hapsi sa fantomkama na glavi, tako da vas može ocinkariti uhapsiti i vaš najbliži komšija ili rođak, sa kojim ste veče pre toga sedeli u sopstvenoj kući i drugovali. Tako se mogu hapsiti advokati, lekari, tužioci, sudije, profesori ili javni sportski i medijski radnici (svi oni koji bi na svojim pozicijama mogli da se suprotstave organizovanom kriminalu kojim upravlja upravo država). Ove akcije specijalnih hapšenja sprovode se preko ljudi niskog čela i bez političkog obrazovanja dovedenog na visoke državne funkcije. Sve ove akcije se u kontrolisanim medijima, koje drže iste ove snage prikazuju kao “borba protiv organizovanih kriminalnih grupa “. Naravno, ni glavni kriminalci, ni haški optuženici nisu pohvatani. Ali, specijalne institucije i dalje rade.
Društveno uređenje u kome se građani masovno zastrašuju i hapse pod fabrikovanim optužnicama i koje obavljaju policajci bez imena i lica, istorijski je definisano kao – fašizam. Ako vam još i sam predsednik države preti da niste dobri građani ako ne podržavate njegovu političku ideologiju i da pripadate “retrogradnim snagama”, onda se to naziva diktaturom sile (koja se uvek kontroliše iz inostranstva), a rad ovih specijalnih službi može biti čist državni teror. U takvom državnom teroru mnogo osumnjičenih u zatvoru izvrši samoubistvo.
Zašto policija ponekad mora da skriva određene kriminalne aktivnosti? Zato što one mogu biti u interesu viših društvenih slojeva. Već stotinama godina civilizovano društvo se deli na vlastelu (aristokratiju) i običan narod. Vlastela je za narod nedodirljiva i policija (kao i bezbednosne službe) stvorene su da bi njih čuvale.
Između ova dva društvena sloja ipak postoji i nešto što ih povezuje, kao nevidljivi zaštitni pojas koji, između ostalog, kontroliše i rad policije – odozgo, a to je masonerija tj. civilna vojska običnih ljudi umreženih u razne tajne lože i družbe, koja ima poseban zadatak da obavlja razne poslove za aristokratiju. Isključivo tajno. Iz njihovih redova se zato na čelne pozicije najvažnijih građanskih institucija (policije, vojske, vlade, sudova, tužilaštva, medija, bezbednosnih struktura) i organizacija (sindikalnih ili sportskih međunarodnih i nacionalnih) krišom postavljaju “braća” sa keceljom. I to više nije nepoznato.
Tako se “braća” ponekad nađu u situaciji da mogu sami sebe ili svoju grešnu “braću” (i članove njihove porodice) da zaštite od sudskog i policijskog progona, ako su se ovi ogrešili o građanske zakone. Vlastelinima ova mala upotreba masonske mreže ne smeta, ukoliko ne ugrožava njihove interese, ali im ovakve aktivnosti uvek mogu dobro doći da svoje keceljaše još čvršće drže u šaci. Ovakve usluge se od imućnog “brata” često i dobro naplate.
Sam policijski aparat je inače mnogo moćniji i veći nego što obični građani to primećuju. U stvari policiju čine i mnogi kriminalci (preko kojih se ostvaruju tajni prihodi i uticaji), podobni mediji i njihovi urednici, razne pevaljke, pevači, glumci, novinari, književnici, prostitutke, taksisti, akademici, političari, stranački aktivisti, lekari i sveštena lica, ali i brojni “besposličari”, uličari i “prosjaci”. Tu su psihički devijantni pojedinci (za posebne namene), kao i psihopate i profi ubice. Skriveno kormilo policije svuda u svetu nastoji da drži masonerija, ove ili one vladarske oligarhije. Ministri policije su samo glasnogovornici. Kada se oligarhije sukobe, sukobe se i lože, pa se i u policijskom aparatu tada događaju čistke (često fizičkom eliminacijom nepodobnih). I mediji o tome nekada bombastično izveštavaju, a nekada veoma diskretno, tako da shvati samo onaj upućen.
Najveći uticaj u masonskim ložama sveta danas ostvaruje britanska aristokratija, pa je najaktivnija i najbrojnija i njihova policijska kontrolna agentura.“
Duh Vremena:
„Ljudi, sukladno s uvjerenjima koje promovira sistem medija, vjeruju da je policija služba javne uprave kojoj je povjereno čuvanje javnog reda i poretka, te da policija građanima pruža zaštitu njihovih temeljnih ustavnih prava i sloboda i zaštitu drugih ustavom zaštićenih vrijednosti. To je ono općeprihvaćeno mišljenje u javnom mnijenju, no daleko je od istine.“
Policijska služba je samo jedan o mnogih poslova pod državnom upravom i ne znači nužno da je svaki uposlenik svjestan toga da njegov posao nosi vlastitu negaciju, jer održava postojanje kriminalne države – no, može li postati svjestan? Smisao ovog teksta, kao i svih drugih, jest da potakne ljude na razmišljanje, pa čak i onih koji rade kao policajci. Time ću se i sam potruditi iznositi činjenice i stvarne događaje koji će potvrditi moju teoriju, s ciljem da ljudi uvide drugu stranu priče. Nadam se da se nitko neće naći uvrijeđen, jer to nije poanta.
Zakoni u službi privilegiranih
Danas, iz niza primjera možemo vidjeti, s stajališta zdravog kritičkog promatranja, da policija´baš i ne radi svoj posao´, štoviše, ukoliko shvatimo da je njezina namjena potpuno drugačija od one u koju nas uvjeravaju od malena, tada čine upravo to što trebaju. Ukoliko nekim ljudima nije jasna stvarna svrha zakona i vjeruju da zakoni postoje iz razloga da štite ljude, biti će im teško shvatiti ovaj tekst. Stoga ću nastojati pojasniti smisao i samih zakona.
Zakon je normativni akt države i najčešće ga određuje skupština (parlament) koju čini vladajuća klasa. Pošto je zakon kao takav najviši i najvažniji pravni akt, njega donose isključivo oni koji vladaju samim vrhom i ukoliko se struktura vladavine (države) mijenja ili nju preuzima netko drugi, mijenja se i vrh. U tom slučaju donošenje zakona preuzima nad-vlada ili super država (Europska Unija) koja potom nameće svoje zakone. Iste te zakone, koji su uređeni tako da štite legalni kriminal, privatno vlasništvo i privilegiju vladajuće klase, netko mora štititi od nas. Upravo tada nastupa policija, državna disciplinska ruka.
Većina zakona štiti privatno vlasništvo i privatne interese privilegiranih. Današnji sistem potiče i stvara kriminal, tj. kriminal mu je u primarnom interesu. Kako je to moguće? Kriminal se dijeli na onaj legalni i ilegalni. Zakoni koje propisuju oni koji su na vrhu hijerarhije, su propisani tako da odgovaraju njihovim interesima i takvi zakoni štite oblik legalnog kriminala (korupciju, prevare, manipulaciju koja daje legitimnost vladavini bogatih političkih elita) i čine ga društveno prihvatljivim. Legalni kriminal uzrokuje ilegalni kriminal (krađu, lopovluk, trgovinu drogom i ostali oblici´kriminala´na kojeg su primorani ljudi zbog neimaštine i gladi) koji predstavlja simptom legalnog kriminala. Dakle, kriminal (ilegalni), svima poznat, nastao je isključivo zbog državne represije, pohlepe bogatih i zbog samog kapitalizma. Ovaj iskvareni monetarni sistem je uzrok ilegalnog kriminala i isključivo zbog nepravilne raspodjele resursa postoji glad i siromaštvo. Siromaštvo je također oblik nasilja, jer je ono izravno nametnuto sistemima prisile.
U ovome leži varka da zakoni štite ljude, jer u protivnom, policija ne bi hapsila beskućnike, kako se to učestalo čini u velikim gradovima poput San Francisca, Orlanda, itd. (a uskoro i diljem Europe), već bi hapsila iskorumpirane vladare koji su do svojih pozicija došli preko niza prevara, mita, korupcija i laži. Zakoni štite niz ostalih represivnih mjera koje država putem nasilja nameće ljudima; poreze, PDV, smanjenje plaća, otkazi, MMF itd. i ukoliko bilo koji građanin odluči bojkotirati jednu od ovih sprega, on krši i zakon.
Ako zakoni štititi ljudska prava i ljude, kako se to prezentira u javnosti, trebao bi ih štititi od pohlepnih varalica i gramzljivih kapitalista koji uzrokuju to da je sve više ljudi gladno i na ulicama. Ono što ljudi smatraju korupcijom, barem ono što javno mnijenje prezentira kao korupciju, općeprihvaćena je ilegalna stvar jer se protivi zakonima, dok je prava korupcija potpuno legalna i zakoni ju zaobilaze – jer štite interese bogatih. Takva korupcija održava monetarni dužnički sistem i državu koja će svakom zdravom razumu biti izričito ilegalna.
Policija je isključivo privatno vlasništvo bogatih i vladajućih i bavi se problemima dok god oni ne zadiru u prava i interes gospodara. U prilog ovoj tvrdnji idu informacije o trgovini ženama. Mnoge zemlje kao što su Izrael, Ukrajina, Moldavija, Grčka, a posebno Rusija, ne poduzimaju ništa da bi se ovaj problem riješio, naprotiv, te države odlikuje velika stopa korupcije i to na svim društvenim slojevima, gdje policija često surađuje i sa samom mafijom. Kada je riječ o trgovini ženama, policija je korumpirana te ne poduzima ništa da bi se porobljene žene oslobodilo, naprotiv, te žene se boje prijavljivati slučajeve jer policajci predstavljaju i samu klijentelu u mafijaškim striptiz klubovima.
Policijsko sudjelovanje u lancima trgovine ljudima, posebice ženama i djecom, najčešće podrazumijeva, ne samo direktno krijumčarenje žena preko granice i prepuštanju mafijašima već i tajne dojave klubovima i barovima kada će biti racija. U takvim zemljama policajci nerijetko zastrašuju žrtve, te direktno podupiru suvremeno ropstvo i trgovinu ljudima, što je uz trgovinu oružjem i drogom najunosniji tip kriminala koji se neprestano razvija. Nisu samo nerazvijene zemlje te koje imaju probleme s ovakvim tipom kriminala i nisu samo lokalni policajci uključeni. Ovaj kriminal cvjeta, između ostalog, zbog SAD-a, čija politika to podržava, te su i sami pripadnici UN policije, NATO-a i mirovnih snaga u BIH zabilježeni kao najčešći korisnici porobljenih žena.
Policijska praksa legitimacije
Pretpostavljam da će biti ljudi koji će reći da pričam gluposti, te da je´biti policajac´časno zvanje, te da ima slučajeva u kojima je policija pomogla ljudima. Stoga želim biti jasan; naravno da postoje slučajevi u kojima je policija pomogla ljudima, no činjenica jest da se čuje i za loša iskustva ljudi. Pitanje jest; da li je u redu da se tolerira to da jedna uprava sebi može dozvoliti korupciju, kriminal te po koji slučaj kršenja ljudskih prava ukoliko se postupi po naređenju? Da li sve te stvari možemo poturati´pod tepih´i robovati stavu kojeg nameće opće javno mnijenje?
Sistem se mijenja i policija, uz korak s represivnim državnim mjerama, otkriva svoje pravo lice. Ostaje na pojedincima koji rade taj posao da odluče da li će nastaviti primati zapovjedi´od onoga iznad´koji pak prima naređenja´od onoga iznad njega´. Policijski posao, u globalu, nije častan sustav kojemu je primarna svrha pomoć ljudima, već možda tek sekundarna. Zato preferiram ukazati na to da nije u redu podržavati takve institucije, i institucije općenito, samo zato jer ih javnost prezentira kao nužne, časne i normalne. Navesti ću neke primjere i pretpostavljam da je svatko od vas upoznat s sličnim stvarima, te još s mnogo njih.
Ono čim se policija, u´slobodno vrijeme´bavi, između ostalog, jest treniranje strogoće i pasivno/agresivno nametanje svoje prisutnosti među ljudima na način da se u društvenu podsvijest utjera osjećaj´nadgledanja i kontrole´putem niza legitimacija građana, koje se najčešće svode na nasumično zaustavljanje onih građana koji se pojedinom policijskom službeniku osobno čini sumnjivim. Da to nije tako, tada bi unutarnji poslovi policije bili potpuno drugačije određeni. Primjerice, u propisima bi stajalo;´Ne legitimirajte ljude bez da je kristalno jasna opravdanost vaše sumnje u počinjenje kaznenog djela, inače ćete osobno snositi posljedice´, policija bi se drugačije ponašala. Suprotno tome, njihove ovlasti u zakonu su preširoko definirane i time su potpuno bez učinkovitih mehanizama samokontrole. Bitno je shvatiti da tome doprinosi, i da to održava, i narodni, pučki stav;´stroga policija je najbolja policija´.
Policija štiti interese krupnjaka i ne smije škoditi bilo kakvom obliku tržišta koji donosi profit ljudima na visokim pozicijama. A trgovina drogom, posebice na našim prostorima je unosan posao. Stoga je poneki klinac koji puši marihuanu u nekom osiromašenom kvartu, u socijalno najugroženijim sredinama, prava je prilika za treniranje agresije, te ispunjavanje dnevne kvote unutar radnog vremena.
Jedan od prijatelja iz moje srednje škole je završio kao policajac. Mnogi bi rekli da je kroz cijelu srednju školu bilo prilično jasno da je to savršen posao za njegov mentalni sklop. Na petogodišnjici mature mi se pohvalio slikom na svom mobitelu, koja je prikazivala nekoliko hrpa marihuane. Rekao je da sada radi kao krimi policajac, te da ja ne bi vjerovao kako je to dobar posao. Kad sam ga pitao zašto, rekao je da je pun uzbuđenja, da ganjaju klince po gradovima, iživljavaju se na njima, te da u veoma kratkom roku uspijevaju prikupiti ove hrpe trave koje potom isti policajci u postaji i zajedno popuše.
Zaštita interesa
Država je nasilje, a svoju nasilnu praksu sprovodi nizom disciplinskih mjera putem svojih policijskih organa. Država je nasilje, što dokazuje, između ostalog, da je policija ta koja premlaćuje prosvjednike koji se bore za svoja prava. Svaki puta kada se događa prosvjed, ugrožava se privatno vlasništvo bogate vladajuće elite zbog koje postoji država. Ista vladajuća elita potom djeluje putem svojih programiranih zaštitnika (policije) koje šalje na očajne prosvjednike.
Policijska korupcija je bila očigledna i u slučaju Varšavske. Svima je jasno da policija u toj aferi nije štitila interese građana već povlaštenu bogatašku elitu. Policija je radila isključivo za privatne interese političara, za interne, privatne dogovore između korumpiranog zagrebačkog gradonačelnika Bandića i njegovog kućnog prijatelja, tajkuna Horvatinčića koji su se ticali izgradnje privatnih garaža na javnoj površini putem projekta koji je bio prepun nepravilnosti i sam po sebi ilegalan.
Od svega što se vidi iz priloženog, čak i da želim, ja ne mogu stvoriti onakav´jaz između ljudi i policije´kolikog stvara sama policija praksom´zastrašivanja i hladnoće´. Svaki puta kad pogledate neki od prosvjeda u kojemu očajni ljudi viču i traže svoja prava, vidjeti će te odred policajaca s ledeno hladnim (savršeno programiranim) pogledima, onakvima, kakvi nam mogu služiti za primjer kako to izgleda´biti poslušan i ne postavljati pitanja´. Takav hladni stav je dobro istreniran i može nam poslužiti kao primjer kako praksa stvaranja poslušnih radilica može funkcionirati. Da li je to´samo posao´ili se na ovaj primjer može uistinu gledati kao na nešto što nije prirodno?
Policijski agenti i sabotiranje prosvjeda
Sada, u vrijeme kada je sve više prosvjeda, u javnost su počeli izlaziti zapisi o policajcima koji su, zamaskirani u prosvjednike, nastojali, ponekad i uspjeli, razoriti mirne prosvjede i pretvoriti ih u one nasilne. Cilj je učinak´problem – reakcija – rješenje´. Čini li vam se to pomalo pretjerano? Meni se činilo na početku. No, postoji toliko dokaza i primjera koji upućuju na to. Sada smo došli do onog najzanimljivijeg dijela posta.
Policijska korupcija i njezina namjena je očigledna svakome tko to poželi uvidjeti. Stoga se zapitajte, kako je moguće da toliki mirni prosvjedi iznenada završavaju kao nasilni? Mediji će tada optužiti´anarhiste´za sijanje kaosa i nereda, a provala nasilja će biti izgovor interveniranju policije s palicama, suzavcima, hapšenjem i općim neredom. Država (vlast) stvara krize i opće nezadovoljstvo ljudi (problem), zatim ljutita masa izlazi na ulice, galami i traži svoja prava (reakcija), da bi potom ufiltrirani agenti mirne prosvjede pretvorili u nasilne, što dovodi do kaosa uz pomoć kojega se traži od vlasti postroživanje zakona, daljnje kršenje ljudskih prava, pretraživanje kuća, nadzor kamera i povećana policijska kontrola, kao što se to npr. dogodilo u Londonu (rješenje).
Masovna okupljanja, su prijetnja organiziranim vladajućim aparatima;
* Svaka masa ljudi može doseći kritičnu masu i vladanje okrenuti u svoju korist to jest svrgnuti sadašnji aparat vlasti i zamijeniti ga drugim.
* Masovna okupljanja su obično vrlo dobro ili odlično medijski pokrivena, što znači propagiranje stanovišta prosvjednika protiv vladajućeg aparata i reklamiranje za otvaranje drugih takvih žarišta širom svijeta u znak solidarnosti između sličnih ili istih interesnih sfera.
* Masovna okupljanja predstavljaju sigurnosni rizik i zbog „tipične paranoje aparata opresije“ rizik stvara nervozu, nervoza smanjuje razinu tolerancije na ništicu, sam aparat vlasti postaje najveća prijetnja tim istim prosvjednicima jer se DIREKTNO REČENO BEZ OKOLIŠANJA, APARAT VLASTI BOJI OGROMNIH MASA LJUDI JER MOGU NAPRAVITI PROMJENE.
* Promjene se kroz masovna okupljanja mogu najbrže i najlakše napraviti ako se dosegne kritična masa to jest da više od 75% stanovništva postaje aktivno u javnom i MASOVNOM pokazivanju građanske neposlušnosti, takva masovna okupljanja mogu promijeniti zakonske norme, promijeniti vlasti, napraviti prevrate, drugim riječima ako se GLAS NARODA koji se dignuo na noge dovoljno daleko čuje i ako se građani ujedine i ako su dovoljno uporni oni će NA MIRNI NAČIN DEMOKRATSKIM SREDSTVIMA BITI U STANJU NAPRAVITI PROMJENE.
* Sve ovo nabrojano u gornjem dijelu teksta prisiljava najmilitantnije i najmanje demokratske ogranke unutar same vlasti koji su organizirani u različitim agencijama, i dijelovima vojno-policijske-obavještajne i protu obavještajne zajednice, koja svoje agente direktno vrbuje iz aparata vlasti, da spriječe da se GLAS NARODA DALEKO ČUJE I DA MASA PROSVJEDNIKA DOSEGNE KRITIČNU MASU DA BI SVOJOM MASOVNOŠĆU NAPRAVILA PROMJENE, oni tada organizirano ubacuju svoje vlastite agente da te iste MIRNE prosvjede unište i sabotiraju.
KAKO sabotirati masovne prosvjede?
Masovni prosvjedi se sabotiraju tako što agenti zaduženi za sabotažu;
* Započinju nerede i razbijanje da bi aktivirali direktan agresivan odgovor policije i snaga reda i mira te da bi u prvi plan izašli upravo ti neredi, a ne sama PORUKA PROSVJEDA.
* Organiziraju veće grupe s podrškom vladi ili diktaturi, ili stvaraju novu grupu sa drugačijom motivacijom koja se direktno sukobljava s prvotnim prosvjednicima ili koja tu istu masu prosvjednika razjedinjuje, usitnjava i uništava njihovu koherentnost.
* Zastrašuju, zatvaraju ili proganjaju vođe prosvjednika s nadom da će s time demoralizirati ili prekinuti masovne prosvjede.
* Zatvaraju ili terminiraju (ubijaju) vođe prosvjednika ili organizatore istih s nadom uništavanja masovnih prosvjeda.
* Na ulice izvlače vojsku koju tjeraju u direktan sukob s masovnim prosvjednicima
* Prave preventivne mjere prije masovnih prosvjeda u kojima se trenirani agenti predstavljaju kao vođe organiziranih grupa te koji stvaraju nerede i raspršuju motivaciju za masovna okupljanja ili koji svojim akcijama direktno optužuju organizatore i opovrgavaju njihovu mirnodopsku namjenu drugim riječima stvaraju anti reklamu.
* Za vrijeme samih prosvjeda započinju sa razbijanjem, premlaćivanjem, uništavanjem dobara i paležom kako bi iznudili prekide prosvjeda i direktnu agresivnu reakciju aparata vlasti te kako bi se masa razjedinila i odgovorila od drugih sličnih okupljanja te kako bi poruka s prosvjeda bila fokusirana na nerede, a ne na sam fokus masovnog okupljanja.
Na web stranici Global Search naći ćete školski primjer kako se mirni prosvjedi uz jednostavne akcije dobro obučenih agenata iz miljea vlasti, pretvaraju u nemire koje razbija policija. Možete vidjeti direktne primjere šokantnih dijela agenata aparata vlasti koji bi nas trebali štititi i služiti nama.
Ako uzmete u obzir ove informacije, shvatit će te da policiji nije primarna namjena štititi nas. Stoga, nemojte tražiti više policije na ulicama, učinkovitiji državni aparat i pričajte o ovim stvarima s ljudima ili poznanicima koji rade kao policajci. Iz brojnih prethodnih postova evidentno jest da je ovakvo društvo postalo neodrživo, te da nam preostaju dvije opcije; ili centralizacija moći, novi poredak, ujedinjenje i prepuštanje svega u ruke ovakvih državnih aparata, ili pak inzistiranje na potpuno novom društvenom uređenju i brisanju do sada znanih institucija.“