Pomisao na smrt rado se potiskuje iz svijesti
Kao što je rečeno naše su riječi višeznačne, kao rastezljivi pojmovi, također riječi „ovostrano“, isto „ovdjestrano“ ili čak onostrano. Za mnoge ljude onostrano nije realnost zato jer ga mnogi svrstavaju u kategoriju „vjerske predodžbe“, dakle u „religiju“ kojoj mnoštvo ljudi pripisuje karakter irealnog, hipotetskog. Osobito kraj onoga što oni smatraju svojim „životom“, kraj opstojanja, smrt, za njih ima hladan dah neshvatljivog, zagonetnog, nepojmljivog, prema prilikama čak i jezovitog. Pomisao na smrt rado se potiskuje iz svijesti.
Prije ili kasnije za svakoga od nas međutim dolazi čas u kojem se razračunava sa svojim opstojanjem i sa smrću, prije svega onda kada se čovjek zaokuplja svojom prošlošću; jer upravo savjest, koja tada često govori uvjerljivo, nije vazda meko uzglavlje.
Tko je još mlad ili tko vjeruje da u starosti mora startati u svoj „visoki let“, najčešće neće ukalkulirati kratkovječnost ili dugovječnost svoga zemaljskog života ako smatra da o tom želi razmišljati tek onda kad „kucne čas“. Tko napokon zna kada će mu „kuma smrt“ pokazati da je kazaljka na njegovom „životnom satu“ došla do dvanaest i da je za njega inkarnacija energetski istekla? Nitko ne zna godinu ni sat. Jedno je međutim sigurno: Taj će sat doći, a s njim i pitanje: Kako ću susresti „smrt“? Što je za mene „smrt“? Kako ću se ponašati prema zbivanju svog umiranja? Koje predodžbe povezujem s njime? Jesam li spreman za to?
Duhovna smrt je duhovna sljepoća – u bijednoj egzistenciji, u nestvarnosti
Za mene kao čovjeka duha koji zemaljska zbivanja promatra s osmatračnice vječnog Duha, dakle života, „smrt“ je stanje duše koja je svoju prvobitno široku svijest suzila, svoje svjetlo zatamnila čuvstvovanjem, osjećanjem, mišljenjem, govorenjem i postupanjem protiv Božjeg zakona koji je nesebično darežljiva ljubav.
Tko poriče Boga, život, zatvara se prema svjetlu. On je nastanjen u carstvu sjena, u duhovnom neznanju, u nestvarnosti. On više ne opaža život kao takav, već je duhovno slijep, dakle duhovno mrtav.
„Smrt“ je dakle tama duše. Tko stoji oči u oči sa smrću, zato jer u kraju zemaljske egzistencije vidi „smrt“, „kraj“ života, tko ne vjeruje u dalji život u onostranom, duhovno je mrtav. On je zarobljen izvanjskim, zemaljsko-materijalnim. On je pravi život zastro svojim predodžbama, pojmovima i manirama bonvivana.
Budući da mnogi ljudi smrt smatraju „krajem“ života, na Zemlji u ovostranome postoji mnogo duhovnih mrtvaca, a u onostranome, mnogo, vrlo mnogo duhovno mrtvih duša.
Život je struja nepresušne, tekuće božanske energije (snaga svjetla).
U čovjeku je, zastrto, biće svjetla iz Boga.
Život ne može prestati živjeti. Život je nepresušna, neprekidno tekuća struja svjetla, božanske energije. Energija se ne gubi. Bog, Premudri, stvorio je Svoju djecu, bića svjetla, tijela svjetlosne energije, slična Njegovome vječnom svjetlosnom tijelu, vječnoj Očevoj svijesti. Nekoliko, a tijekom eona dalja bića svjetla udaljila su se od Boga, svjetla. Time se zamračilo njihovo svjetlosno tijelo.
Budući da zakon, Bog, sadrži slobodnu volju za svu Njegovu djecu, svim bićima svjetla koja su se odvratila od Njega i pala u bezbožnost, Vječni je dopustio zemaljski ogrtač, što ga nazivamo fizičko tijelo ili čovjek. Ono omogućava nekada čistome, svjetlotvarnom djetetu Božjem, sinu i kćeri Božjoj, da boravi u kozmosu materije, na Zemlji, i da se tamo kreće. Čovjek, kakvog ga opažamo svojim zemaljskim osjetilima, ima prema tome sadržaj – to je biće svjetla koje se zbog svog odvraćanja od čistoga kozmičkog zakona naziva „duša“.
Ljudsko biće je svojim postupcima protiv Boga i na kraju krajeva protiv sebe sama kao biće u Vječnome, zastrlo svijetlo biće. Posljedica je bila i jest da je ogrtač, čovjek, bivao sve gušći, dakle grublji.
Riječi „čovjek“, „Zemlja“, „kozmos“, „materija“ su nažalost opet samo pojmovi koji u pojedincu bude različite slike i predodžbe. Tko se međutim ne razračuna s tim danostima, taj ne vidi stvari kakve su one uistinu, već onakve kakvima ih on želi vidjeti. Time on ubija svoju savjest.
U pozitivnim poticajima savjesti čovjeku govori Bog, život.
Nakon zemaljskog života nema života?
Duhovno neznanje – tamnica naše duše
Kada govorimo, slušamo ili čitamo o savjesti, tada bismo si morali postaviti pitanje: Što je savjest?
Je li to kemijska reakcija mozga koja se pomoću prijenosnih tvari očituje preko živčanog sustava? Svjetski znanstvenici sigurno imaju na raspolaganju druga objašnjenja. Ipak, božanski, zakoniti, dakle pozitivni poticaji naše savjesti dolaze iz naše duše. Možda će se i poneka sveznalica pobuniti kada čuje tu istinu: Božansko, pozitivno, savjest, dolazi nam preko duše. To je tako. Opominjatelj, božansko kucanje, savjest, jest vječni Duh koji je vječni život. On kuca na vrata našeg razuma da nam objasni da razumsko znanje nije sve, već je to mudrost, život.
Ako se radi o izgovorima, pojmovima i pukom stručnom pričanju, mnogi su ljudi talentirani i uspješni stručnjaci za uvjeravanje. Svojim domišljatim racionalističkim rezultatima, zaključcima i pogrešnim zaključcima oni grade višeslojnu, ćoškastu strukturu u kojoj Bog i njegovo djelovanje ne samo da ostaju nezapaženi, već se sigurno čine nepotrebni. Ali usprkos svim intelektualno domišljenim argumentima o savjesti, o „smrti“ i „kraju“ – Bog jest i ostaje egzistentan. On je život, Stvoritelj čistog kozmosa, svih životnih oblika i bića svjetla koji također oživljava, nadahnjuje i održava omotane životne oblike u području materije.
Tko tvrdi da živi samo jednom, i to u ovostranome, morao bi si sam postaviti pitanje: Čemu je onda potrebna savjest, čemu patetične riječi „etika“ i „moral“? Ako ovom „životu“, opstanku, fizičkoj egzistenciji, pripada najviša i jedina vrijednost, čemu onda težnja da se misli i živi dobro, plemenito i nesebično? Netko će reći: „Pa mi smo ljudi i moramo si postaviti određene etičko-moralne vrijednosti.“ Ali čemu to – kad ionako živimo samo jednom? Zar iz hipoteze „Mi živimo samo jednom“ ne bi štoviše moralo proizići: Jači uspijeva? – Za to nije potrebna savjest!
Kao što je već rečeno: Savjest nadilazi područje koje obuhvaćaju naša osjetila. Ona je metafizička i dolazi od praizvora duše, od Duha Božjeg preko naše duše. Savjest u sebi nosi snagu života. Preko savjesti djeluje Apsolutni Zakon, božansko, i mjeri apsolutnim mjerilom. Zbog toga nam je savjest – ukoliko je još netaknuta i budna – vodič i savjetnik prema dobrom. Ako slušamo božansko, čistu savjest, ona će nas odvesti kući, natrag u vječnu domovinu, u apsolutno, u čisto duhovni bitak, odakle smo izišli i gdje ćemo jednom opet živjeti u vječnosti. Put naše duše tamo prolazi preko „onostranog“, preko razina čišćenja.
Možemo navesti mnoge argumente. Svoju savjest možemo zatamniti ili čak isključiti pojmom „Nakon zemaljskog života nema života“ – međutim unatoč našeg neznanja svaki čovjek ipak ima vječno postojeću dušu koja se onkraj prostora i vremena jednom mora razračunati s neprobojnim zidovima od magle, zato jer se kao čovjek utamničila u ne-htjeti-znati, u udobnu izliku, odbijanje odgovornosti pred Bogom, izrekom: „Postoji samo ovostrano, a nikakvo onostrano.“
Tko se iscrpno bavi riječima „življenje, da bi se dalje živjelo“ i „savjest“, postupno se oslobađa mračnoga, nebuloznog i zagonetnog, što ga većina ljudi još povezuje sa „smrću“.
Za mnoge riječ „smrt“ ima samo stupice koje neki opisuju kao „kraj“. Riječ „smrt“ sadrži nebulozan put patnje, katkad još u ovostranom, ali sigurno u onostranom, kada duša gleda svoju životnu spiralu.
Duhovno neznanje uvijek znači mrak, odsutnost svjetla. Naša je svijest tada sužena na tri dimenzije; ne možemo shvatiti domašaj svog čuvstvovanja, mišljenja i postupanja. Utvaramo si da smo slobodni i uljuljkujemo se ipak samo u lažnu sigurnost, jer što čovjek sije, to će žeti. Svjesno umiranje, naprotiv, znači gledanje prema svjetlu, prijelaz duše u vječni život koji ne zna ni za smrt, ni za mrak.