Proces umiranja – odvajanje naše besmrtne duše od fizičkog tijela
Što se događa nakon smrti tijela?
Mrtvac više ne diše. Zašto? Zato jer se nevidljivi dio, što ga nazivamo duša, odvojio od tijela. Duša tako reći uzima sa sobom život, dah, kojeg ona polako izvlači iz umirućeg tijela. To je takozvani proces umiranja. Kod sljedećeg udisaja duša odbija tijelo od sebe i dalje diše bez svojega materijalnog omotača po zakonu kozmičkog reda.
Budući da se mnogi ljudi najčešće ne orijentiraju kozmički, ne bave se neiscrpnom kozmičkom energijom i ne gledaju izvan materijalnog opstanka, proces umiranja mnogima ulijeva strah. Iako se čovjek još toliko boji toga – jednom će se dogoditi odvajanje njegove besmrtne duše od fizičkog tijela; toga nitko nije pošteđen. Naša je duša upravo kozmičko biće koje se samo vremenski uvjetovano, za izvjesno vrijeme nalazi u zemaljskom omotaču, u zemaljskom „svemirskom odijelu“.
Također je pojam „onostrano“ mnogima sumnjiv. Svejedno kojim argumentima odbijamo fizički i racionalno neshvatljivo – ipak negdje postoji ostatak, pitanja koja u nama iskrsnu npr. kad nas udarac sudbine iznenada izbaci iz često površnih i naviknutih misaonih kolotečina, ili pitanja koja nam, ovisno o okolnostima, postavlja savjest: Odakle dolazim i kamo idem? Ili: Vjeruješ li da je krajem zemaljskog života sve gotovo – možda „iscrpljena“ energija Stvoritelja?
Odakle dolazi strah od neumitnog, od umiranja, što je posve prirodan proces? Puko ovostrano mišljenje duše vodi čovjeka samo u duhovnu smrt. Analiza života u struji života, naprotiv, približava nam umiranje, koje je budno prelaženje u onostrano, koje je život.
Priroda ne poznaje uništavanje, već preobrazbu
U spokojnim satima ponetko razmišlja o Odakle i Kamo. Tko o tome razmišlja, pozabavit će se znanjem da se energija ne gubi. Priroda nam pritom pomaže da produbimo ta saznanja. Priroda ne poznaje uništavanje, već preobrazbu. U čitavoj beskonačnosti ne postoji ništa kruto, statično – sve teče, sve je energija. Bilo to pra-energija, najviše zračenje, ili nisko titrajuće zračenje – to ostaje energija. Nisko, zgusnuto zračenje zovemo materija. Prema nepromjenjivim zakonima Reda prije ili kasnije nju će Stvoritelj preobraziti opet u pra-energiju, dakle tamu u svjetlo, težinu u bestežinsko stanje. Zbog toga će svaka teška, opterećena duša opet postati biće svjetla, onakvo kakvim ga je Bog gledao i stvorio.
Ponavljam: Priroda ne poznaje uništavanje, već preobrazbu. Priroda je u Božjoj ruci. Kada dakle Bog primjenjuje taj princip preobrazbe, zato jer se u Njegovom Duhu ništa ne gubi, tada se to tiče i najmanjeg i najbeznačajnijeg sastavnog dijela univerzuma. Bog, Premudri, ne dopušta da propadne energija koju je On odaslao – on je preobražava Svojom stvaralačkom snagom.
Prema tome, u Bogu, vječnom Stvoritelju beskonačnosti je preobrazba, preoblikovanje, a ne uništenje.
Svjestan život je kritičko promišljanje života
Nažalost većina ljudi živi nesvjesno. Nesvjestan „život“ možemo označiti kao opstanak na određeni rok koji čovjek stavlja u optjecaj u minutama, satima, danima i mjesecima, tako što dopušta da dani protječu, da se odmotava tok njegovog opstanka, a da sam aktivno ne pridonosi prevladavanju neugodnog, nedobrog i izgradnji pozitivnog.
Je li svjestan život uopće moguć?
Da bi dospio u svjestan život tražitelj se prvo mora iscrpno pozabaviti s vječno vladajućom, moćnom Pra-energijom, sa svemirskim energetskim poljem koje održava sve na okupu i koje, viđeno kao jedinstvo, prožima sve, kako vidljivo, tako i ljudskim očima nevidljivo. Tko se detaljno bavi s kozmičkim zakonima svestrujeće energije i jedinstva, taj će se pozabaviti i umiranjem i sa smrću, jer je život bezgraničan. Prema tome život nadilazi smrt.
„Smrt“ je riječ kojom se isključuje život. Isključivanje života vodi u nesvjesnost argumentacijom: „Smrt je ‘kraj’; izvan toga se ništa ne zna.“ A nihilisti koji logično misle k tome dodaju: „zato jer izvan toga nema ništa, ujedno i Ništa.“ Ali Ništa kao apsolutna praznina po sebi ne postoji.
Dobar analitičar će riječ „umiranje“ analizirati uključujući pritom prirodu. Npr. umire višegodišnja biljka, ali ne korijen. Umiranje nas dakle poziva da pogledamo dalje od smrti, jer Bog, život duše, vodi umirućeg preko smrti u drugi oblik opstanka, u drugo agregatno stanje, u život koji je neuništiv. Dobar će analitičar dakle riječi „umiranje“ i „život“ pobliže osvijetliti da bi jednom sebi postavio pitanje: Što je život? Jesam li samo čovjek opstanka koji klizi kroz dane ne opažajući život koji mu oni hoće donijeti? Jesam li svjestan opstanak? Jesam li dakle svjestan u danu, u trenutku? Ili: Koji je uopće smisao moje prisutnosti ovdje kao čovjeka? Umirem li da bih živio? I: Da li naš opstanak određuju izvandimenzionalno važeći zakoni?
Htjeli mi to čuti ili ne – svaki je čovjek u zemaljskoj školi kako bi kritički promislio život.
Tko se dakle intenzivno bavi umiranjem i življenjem, taj će kritički razmisliti o daljem životu i takozvanu će si smrt učiniti shvatljivijom, jer je postao svjestan da se energija ne gubi i da prema tome priroda ne poznaje uništavanje, već samo preobrazbu.
Mnogim ljudima koji svoj zemaljski opstanak hoće uživati i iskusiti punim gutljajima, koji ne preuzimaju rado odgovornost za svoje postupke i propuste, upravo odgovara da prividno ne budu pozivani na odgovornost za način vođenja svog života, a također da nakon svoje smrti ne dobiju za to račun, dakle – kako oni smatraju – da ne snose posljedice. Za njih je njihovo shvaćanje „Smrt, ‘kraj’“ jedna vrsta zaštitnog mehanizma. Ako toj kategoriji ljudi u ovome zemaljskom životu priđe dio žetve njihove sjetve, posljedice njihovih uzroka, u obliku sudbine, jedva da će ih i to pokrenuti da uvide stvari i da se obrate. Za njih je činjenično stanje jednostavno i jasno: Kriv je onaj drugi.
Tko se zadovoljava sa zaštitnim mehanizmom da je nakon smrti svemu kraj, njemu smrt ostaje velika nepoznanica, jedna mračna neprobojna sila.
Institucije crkva nemaju odgovor na pitanja o „Življenju i umiranju da bi se dalje živjelo“
Življenje i umiranje da bi se dalje živjelo, međutim, nema nikakve veze s crkvenim institucijama. Kada i gdje će biti duša nakon smrti tijela ovisi jedino o čovjeku čija duša odlaže ljudski omotač. Čovjek sam određuje razvojni put svoje duše. Tu ne pomaže niti zadnja ispovijed izgovorena na uho svećenika ili župnika. Niti „posljednja pomast“ ne može izbrisati ono što je čovjek natovario svojoj duši. A kako će izgledati dalji život duše nakon zemaljskog opstanka ovisi o težini njenog opterećenja, odnosno o stupnju njene prosvijetljenosti.
Tobožnje kršćanske crkve napokon nemaju zadovoljavajući odgovor na sljedeće pitanja: Zašto živim? Dolazim li odnekle – kamo ću ići? Zašto sam uopće ovdje?
Pojasnimo si: Bog nije u crkvama od kamena, dakle On nije u crkvenoj kući koja je nazvana „kućom Božjom“. Bog je život u svakome živom tijelu, u svakoj duši i u svakome čovjeku koji diše. Čovjek bi trebao biti kuća Božja, hram Božji. Bog je dakle djelotvoran u svakome tijelu koje opet postaje voda i zemlja, jer će priroda postati opet priroda. Bog je svemirska snaga, mudrost, ljubav; On je strujeći zakon svemira koji zrači i prožima svakog čovjeka, prirodna carstva, čitavu beskonačnost. Čisti bitak jest Bog, zakon svemira. U zgusnutosti, u materiji, Božji je zakon svemira u materiji i prema tome u zgusnutosti. Bog diše preko Svog stvaranja. On također diše u nas i kroz nas ljude.
Crkveni nauk ne vodi vjernika do dokaza Božje egzistencije
Crkveni nauk je pun onog što moraš činiti i što ne smiješ činiti. To što visi iznad toga glasi: Vjera sama je dovoljna. Međutim vremenom će ponetko primijetiti da vjera sama nije dovoljna jer vjera sama ne vodi do dokaza Božje egzistencije i egzistencije onostranog. Puka, neaktivna vjera ostaje obavijena s Ako i Ali, Možda ili Ipak-Ne.
Crkveni nauk često podučava crkvene podložnike: Vjera sama je dovoljna. To je dovelo do toga da se ponetko okrenuo i okreće od Boga jer izjednačava Boga s crkvom i s ovim svijetom i nepravednost pripisuje Bogu. Tko se još dobro osjeća u okruženju svoje crkve, u takozvanoj crkvenoj vjeri koja čini blaženim, a zapostavlja Božje zapovijedi i pouke Isusa, Krista, taj će, najkasnije onda kad mu padne povez s očiju, doći do sljedećeg rezultata: „Bog ne postoji zato jer je ovaj svijet ne samo nepravedan, nego i okrutan.“ Crkve su upravo trupla moći koja u tamnicu bacaju one koji slijede princip koji glasi da je smrt ključ života. Da je vjera sama bila dovoljna, tada nam Bog ne bi preko Mojsija dao Deset zapovijedi, niti Isus Svoje pouke, koje čovjeku otvaraju Nebo ako ih slijedi. Da je vjera sama bila dovoljna tada bi nas Vječni sigurno savjetovao: Vjera sama je dovoljna; ostani slijep.
Riječ „smrt“ crkvi služi kao instrument za mučenje kojim oni što su čovjeku tijekom njegovog života posvećenog crkvi prijetili, držali ga u neznanju, tlačili krivnjom, mučili strahom, koji umire u očajanju, izvlače i zadnju paru iz džepa dok mu napokon ne obuku mrtvačku košulju koja više nema džepova. Tada će ga svećenik pokopati velikim riječima. „Gospodine, daj mu pokoj vječni … Neka počiva u miru.“