VAŠIŠTHA:
Živeli jednom dvoje voljenih koji su se kasnije ponovo rodili zbog svoje božanske ljubavi jedno prema drugom.
RAMA upita:
O mudrače, kako je to moguće da se par koji je zajedno živeo kao muž i žena u jednom dobu, ponovo rodi da budu muž i žena u nekom kasnijem dobu?
VAŠIŠTHA odgovori:
To je finoća prirode reda u svetu, o Rama. Neke stvari se pojavljuju obilno i ponovo se još jednom ispoljavaju obilno. Druge se rađaju sad a da nikad ranije nisu postojale; i pošto nastanu sad, nikad se više ponovo ne rađaju. Druge, opet, koje su ranije bile, ponovo se javljaju u istom obliku sada. To je kao talasi na okeanu: ima ih sličnih, a ima ih i različitih.
U kraljevstvu Malva živeo je kralj po imenu Šikhidhvađa. Krasile su ga svakovrsne kraljevske odlike. Bio je pravičan i plemenit, hrabar i ljubazan. Izgubio je oca veoma rano. Mada mlad, bio je u stanju da učvrsti svoju vrhovnu vlast i upravljao je kraljevstvom uz pomoć svojih sposobnih ministara.
Došlo je proleće. Romansa je lebdela u vazduhu. Mladi kralj je stao da sanja o družici. I dan i noć čeznuo je za voljenom. Umni i mudri ministri naslutili su u kakvom je stanju srce njihovog kralja. Oni odoše u kraljevstvo Sauraštra i zaprosiše princezinu ruku za svoga kralja. Uskoro se kralj Šikhidhvađa oženi Čudalom.
Šikhidhvađa i Čudala su bili tako iskreno odani jedno drugom da su bili jedna duša a dva tela. Zanimali su se zajedno sa mnoge iste stvari i zabavljali se u vrtovima za zabavu. Kao Sunce što svoje zrake šalje naniže kako bi se lotos rascvetao, kralj je svoju voljenu obasipao ljubavlju i trudio se na svaki način da joj se dopadne.
Delili su i znanje i mudrost jedno sa drugim, tako da su oboje bili veoma učeni u svim oblastima znanja, svako je u svem sjaju bio u srcu onog drugog. Zapravo, izgledalo je kao da su bog Višnu i njegova supruga Lakšmi sišli na Zemlju radi obavljanja nekog naročitog zadatka!
Tako su Šikhidhvađa i Čudala uživali jedno u drugom mnogo godina, bez i jednog trenutka dosade. Ali niko ne može zaustaviti proticanje vremena. Život nastaje i nestaje kao mađioničareva varka. Kad se juri za njim, zadovoljstvo leti van domašaja kao sa luka odapeta strela. Žalost vreba dušu kao lešinar što motri na lešinu. „Šta je to u ovom svetu što, kad se postigne, duh više nikad ne pati?” Razmišljajući ovako, kraljevski par okrete svoju pažnju proučavanju duhovnih štiva.
Oni dođoše do zaključka da jedino samospoznaja može čoveka osposobiti da prevlada žalost i tugu. Posvetiše se samospoznaji i dušom i telom. Pridružiše se mudracima sa samospoznajom i ukazivaše im počasti. Neprestano su se bavili raspravljanjem o samospoznaji i podsticanjem samospoznaje jedno u drugome.
Budući da su neprestano razmišljali o načinima za samospoznaju, KRALJICA stade da misli ovako:
Sad gledam sebe i ispitujem: ’ko sam ja’? Kako neznanje i obmana mogu nastati? Fizičko telo je sigurno beživotno i ono svakako nije sopstvo. Ono se doživljava jedino usled kretanja misli u umu. Organi za rad samo su delovi tela i stoga su i oni beživotni jer su delovi tela koje je beživotno. Čulni organi takođe su beživotni pošto njihov rad zavisi od uma. Smatram da je čak i um beživotan. Um misli i ima pojmove, ali je on na to podstaknut intelektom, koji je činilac odlučivanja. Čak i ovaj intelekt (budhi) sigurno je beživotan pošto njime upravlja osećanje jastva. Čak je i to osećanje jastva beživotno pošto ga je uobrazila djiva, baš kao što utvaru uobražava neuko dete. Djiva nije ništa drugo do čista svest odevena, da tako kažem, životnom snagom i ona boravi u srcu.
Gle, vidi! Shvatila sam da je sopstvo ono što je čista svest koja boravi kao djiva zato što svest postaje svesna sebe kao svog predmeta posmatranja. Taj predmet je neosetljiv i nestvaran; a pošto sopstvo poistovećuje sebe sa tim predmetom, ono, naizgled, sebe odeva neosetljivošću pošto je, naizgled, (ali ne uistinu) napustilo svoju pravu suštinu svesti. Jer, takva je priroda svesti: šta god ona za sebe zamisli da jeste, bilo to stvarno ili izmišljeno, ona to i postaje pošto, naizgled, odbaci svoju pravu prirodu. Tako, mada je sopstvo čista svest, ono samo sebe zamišlja kao neosetljivo i nestvarno usled toga što opaža predmete.
Razmišljajući tako duže vreme, Čudala se prosvetli.
Oduševljena ovim otkrićem sopstva, kraljica uzviknu: „Najzad sam dostigla ono što treba dostići (znati). Sada više nema nikakvog gubitka. Čak su i um i čula samo odrazi svesti pošto su nestvarni, odvojeno od svesti. Jedino ova najviša svest postoji. Ona je krajnja istina, neuprljana nikakvom nečistoćom, zauvek u stanju savršene ravnoteže i bez osećanja jastva. Kad se ova istina shvati, ona neprestano šija, nezalazeći.
„Svest je ta koju poznajemo pod raznim imenima — Brahman, Vrhovno sopstvo, itd. Svest postaje svesna sopstvene svesti; ona se ne može shvatiti drugačije (kao predmet svesti). Svest je jedina ta koja se ispoljava kao duh, razum i čula. I ovaj pojavni svet je sama svest, osim koje nema ničeg više. Svest ne prolazi ni kroz kakvu promenu: jedina prividna promena je prividna pojava koja je varka i zbog toga nestvarna! U zamišljenom okeanu zamišljeni talasi nastaju. Sastav i samog duha jeste okean a talasi su takođe od onog od čega i duh. Tako isto nastaje i pojavni svet u svesti i stoga je ne-različit od nje.
„Ja sam čista svest, bez osećanja jastva, koja sve prožima. Ne postoji ni rođenje ni smrt za tu svest. Ona ne podleže uništenju, jer je kao prostor. Ona se ne može seći niti spaliti. Ona je čista svetlost svesti bez nedostatka.
Oslobodila sam se svih zabluda. Mirna sam. Svi ovi bogovi, duhovi i mnoštvo bića su u suštini nestvoreni, jer su ne-različiti od svesti. Pojava je varljiva, kao što su glineni vojnici glina, a ne vojnici.
Onaj ko vidi (subjekt) i viđeno (objekt) u suštini su jedna čista svest. Kako je ta zabuna iz koje nastaju predstave kao: ’ovo je jednost’ i ’ovo je dvojnost’, nastala? U kome ta zabuna postoji? Čija je ona? Ja počivam u Nirvani (Oslobođenju ili Prosvetljenju) bez i najmanjeg pokreta misli pošto sam shvatila da je sve to (bilo osetljivo ili neosetljivo) čista svest. Uopšte ne postoji ’ovo’ ili ’ja’ ili ’drugi’; ne postoji bivanje ili ne-bivanje. Sve je to mir.”
Pošto je ovo shvatila, Čudala je ostala u potpunom miru.
Iz dana u dan kraljica je sve više zaranjala u sebe radujući se sve više i više blaženstvu sopstva. Potpuno se oslobodila žudnje i prijanjanja. Ne odbacujući ništa i ne tražeći ništa, prirodno se ponašala i spontano postupala. Sve njene sumnje su se stišale. Prešla je okean postojanja. Odmarala se u neopisivom stanju smirenosti.
Tako je za veoma kratko vreme ona došla do shvatanja da će ovaj pojavni svet na isti način nestati na koji je i nastao! Ona je blistala u svetlosti samospoznaje.
Gledajući je tako blistavu i smirenu, Šikhidhvađa je upita:
„Izgledaš kao da si povratila mladost i blistaš izuzetnim sjajem, voljena moja. Uopšte ti ništa ne privlači pažnju i ni za čim ne žudiš. A ipak si prepuna blaženstva. Reci mi: je li to zato što si ispila nektar bogova? Sigurno si dostigla nešto što je veoma teško dostići”.
ČUDALA odgovori:
Napustila sam ovu prazninu koja je na sebe uzela neku vrstu oblika. Ostajem duboko u onome što je istina, a ne u prividu. Zato blistam. Napustila sam sve to i pribegla nečem drugom što je i stvarno i nestvarno. Stoga blistam. To je nešto, a takođe je i ne-nešto. Znam da je to tako. Zato blistam. Blagujem u ne-uživanju u zadovoljstvima kao da uživam u njima. Ne odbacujem ni radost ni ljutnju. Zato blistam. Osećam najveću radost ostajući čvrsto u stvarnosti koja sija u mom srcu. Ne privlače me kraljevska zadovoljstva. Zato blistam. Čak i kad sam u vrtu zabave ostajem duboko u sopstvu, a ne u uživanju u zadovoljstvima niti u povučenosti, i t. sl. Zato blistam.
Ja sam vladar svemira. Ja sam biće bez granica. Blagujem u sopstvu. Zato blistam. Ovo jesam, nisam, zapravo i jesam i nisam; ja sam sve i nisam ništa. Zato blistam. Ne tražim ni zadovoljstva ni bogatstva ni siromaštvo niti koji drugi oblik života. Srećna sam sa svim onim što se dobija bez napora. Zato blistam. Zabavljam se blagim privlačnostima i odbojnostima, sa unutarnjim viđenjem stečenim pomoću svetih spisa. Zato blistam. U svemu što gledam ovim očima i iskusim ovim čulima, šta god svojim umom razmatrala — ja vidim samo jednu jedinu istinu koju jasno vidim u samoj sebi.
Nesposoban da razume kraljičine reči, Šikhidhvađa im se nasmeja i reče:
Detinjasta si i neznalica, draga moja i ti sigurno brbljaš! Ostavljajući nešto ničega radi, odbacivši stvarne sadržaje i dospevši u stanje ništavila — kako čovek može blistati? Kao što ljutit čovek odbija da ode u postelju, nekog ko napušta zadovoljstva hvališući se: ’ja uživam u nedoživljenim zadovoljstvima’, to ne vodi uživanju. Kad neko ostavi sve (zadovoljstva, itd.) i misli da uživa u praznini, to ne može doneti nikakav osećaj. Niti može imati ikakvog smisla ako neko misli da je srećan pošto se odrekne odeće, hrane, postelje, itd. ’Ja nisam telo niti sam išta drugo’, ’Ništa je sve’ — šta su drugo ove izjave do čisto naklapanje? ’Ne vidim ono što vidim’ i ’Vidim nešto drugo’ — i to je samo brbljanje.
Ali, nije važno; uživaj u zadovoljstvima koja su ti dostupna. Ja ću se i dalje zabavljati sa tobom; uživaj u samoj sebi.
VAŠIŠTHA nastavi:
Pošto ovo reče, kralj izađe iz njihovih odaja. Čudala pomisli:
„Žalosno je što kralj nije u stanju da razume” i nastavi da obavlja svoj posao. Tako su nastavili da žive duže vreme. Mada Čudala nije imala želja, u njoj se ipak pojavi želja da ide kroz prostor. Da bi stekla takvu moć ona se povuče u osamu i stade da uvežbava životni dah koji teži naviše.
U ovom svetu postoje tri vrste dostižnih ciljeva, o Rama: poželjni, mrski i zanemarljivi. Šta je poželjno traži se velikim trudom, šta je mrsko odbacuje se; a između ta dva je ono prema čemu je čovek ravnodušan. Naravno, čovek smatra ono poželjnim što izaziva sreću, suprotno tome smatra nepoželjnim, a ravnodušan je prema onome što ne donosi ni sreću ni nesreću. Međutim, kod prosvetljenih ljudi te vrste ne postoje zato što oni na sve gledaju samo kao na igru i stoga su potpuno ravnodušni prema svemu i viđenom i neviđenom.
Sad ću ti opisati način sticanja dostižnog (siddhi ili fizičke moći) prema čemu je mudrac sa samospoznajom ravnodušan, što osoba u zabludi smatra poželjnim, a koje je čovek što namerava da postigne samospoznaju spreman da izbegne.
Tako kraljica Čudala zadobi sve psihičke moći (kao sposobnosti da se načini sićušnom i ogromnom). Putovala je nebom, ulazila u najdublje okeane, lutala Zemljom a da nikad nije napuštala društvo svoga muža. Ulazila je u svaku vrstu tvari — u drvo, u stenu, planinu, travu, u nebo i u vodu, bez ikakvih smetnji. Išla je sa nebesnicima i oslobođenim mudracima i razgovarala sa njima.
Iako je činila sve kako bi prosvetlila i svog muža, on ne samo da je bio neprijemčiv, već se i smejao njenim ludostima. Ostao je neznalica. Ona oseti da nije mudro da izlaže svoje psihičke moći pred njim.
RAMA upita:
Kad čak i tako velika sidha-jogini kao Čudala nije mogla da doprinese duhovnom buđenju i prosvetljenju kralja Šikhidhvađe, kako onda uopšte čovek postiže prosvetljenje?
VAŠIŠTHA reče:
Učiteljevo upućivanje učenika samo je tradicija; uzrok prosvetljenju je samo učenikova čista svest. Samospoznaja se ne postiže ni služenjem ni ispravnim postupcima. Samo sopstvo zna sopstvo; jedino zmija zna svoje noge! Tako isto i što se tiče učiteljevih uputstava, učenik traži nešto ali dobija nešto drugo! Brahman je s onu stranu uma i čula; on se ne može spoznati preko uputstava nekoga drugog. Mada se i bez učiteljevih uputstava, takođe ne može saznati! Zato se uputstva učitelja smatraju uzrokom samospoznaje — a ipak on nije uzrok! Gle, ovu tajanstvenu iluziju, o Rama: čovek traži jedno a nalazi drugo!