Autor: Ian Greenhalgh, 8. kolovoza 2016.
Nitko u zapadnim medijima neće objaviti ovu priču, jer temeljito diskreditira NATO, SAD i njegovu kontinuiranu strategiju demoniziranja njihovih deklariranih neprijatelja.
Ova priča koja je potpuno zanemarena od strane zapadnih medija, ne iznenađuje što puše u veliku praznu rupu ispod vodene linije službene priče o ratu u Bosni, u onom gdje su zli Srbi i njihove kukavičke vođe Milošević, Karadžić i Mladić provodili sustavna ubojstva i etničko čišćenje – genocigd protiv siromašnih Bosanaca.
Pa što sad? Sada kad smo saznali istinu nakon skoro 20 godina koja je konačno službeno priznata, hoće li pravi krivci biti izvedeni pred lice pravde? Ne baš. Pravi krivci su američki neokonzervativci (neocons); Bush, Cheney, Rumsfeld; plus njihove marionete u NATO-u i u EU.
Pouka koju trebamo izvući iz ove sage je da NATO nije sila za dobrobit ovog svijeta, nego je vojna ruka cionističke kabale, palica koja se koristi da se dovede u red bilo koja zemlja koja se usudi suprotstaviti njihovom planu za svjetsku hegemoniju.
Strategija bosanskog rata i danas se ponavlja u Ukrajini, sa siromašnim Ukrajincima opranog mozga koji igraju ulogu Bosanaca; Rusi su zli Srbi a Putin popunjava ulogu tiranina “Hitlera” koju je tragično ispunio Milošević.
Međutim, ulozi u igri su ovaj put mnogo viši, NATO je slabiji sa svojim jače podijeljenim članicama, Rusija je daleko jača nego Srbija i potencijalno bojište je cijela Europa, a ne samo Balkan. Koliko god bi NATO želio da se to desi, ja ne vidim Putina koji zauzima klupu u Hagu i da je Rusija potučena do predaje kao što je bila Srbija.
Nažalost, ne vidim nikakve šanse da današnji krivci – McCain, Nuland, Yatsenyuk, Tyohnybok, Yarosh itd budu privedeni pravdi kao njihovi prethodnici koji su uništili Jugoslaviju.
Milošević oslobođen optužbe, dok NATO ratni stroj ide dalje
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) oslobodio je optužbe pokojnog Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Jugoslavije, za ratne zločine počinjene u ratu u Bosni, ponovno dokazuje da bismo trebali uzeti tvrdnje NATO-a u vezi njegovih “službenih neprijatelja” ne s trunkom soli, nego s punim opterećenjem.
U posljednjih dvadesetak godina, komentatori neokonzervativaca i “liberalnih intervencionističkih” sveznalica govore nam u svakoj mogućoj prilici da je Milošević (demokratski izabrani vođa u zemlji u kojoj više od 20 političkih stranaka slobodno djeluje) bio zli genocidni diktator koji je bio više nego kriv za SVE smrti na Balkanu 1990-tih godina. Ponovite za mnom robotskim glasom (radite robotske pokrete rukom): “Miloševićeva genocidna agresija”, “Miloševićeva genocidna agresija”.
No, službena priča, baš kao i ona koja nam je rekla da je Irak 2003. godine imao WMD koji bi mogao biti lansiran unutar 45 minuta, bila je obmana, smišljena kako bi opravdala promjenu režima koju je zapadna elita odavno željela.
Zaključak ICTY-ja da je jedna od najviše demoniziranih figura modernog doba bila nevina u najtežem zločinu za koji je bila optužena, stvarno bi trebao biti na naslovnicama u cijelom svijetu. Ali nije. Čak i ICTY je to zakopao, duboko u svojih 2.590 stranica presude u suđenju vođi bosanskih Srba Radovanu Karađiću koji je osuđen u ožujku za genocid (u Srebrenici), za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Nije bilo nikave službene objave ili konferencije za novinare glede Miloševićevog oslobađanja od krivnje. Dobili smo novinara i istraživača Andyja Wilcoxsona da mu se zahvalimo što nam je to dao do znanja. Kako je sve to bilo drugačije kad je suđenje takozvanom “balkanskom krvniku” počelo u veljači 2002. godine! Zatim, trebali ste biti zaključani u ormaru da ne bi bili svjesni onoga što se događa.
CNN je osigurao pokrivanje ćebetom onoga što je opisano kao “najvažnije suđenje od Nirnberga”. Naravno, Miloševićeva krivnja uzeta je kao nešto dano. “Kad presuda dođe i on ostane u ćeliji, nitko neće čuti o njemu opet”, izjavio je američki odvjetnik Judith Armatta iz Koalicije za međunarodnu pravdu, organizacije koja je imala bivšeg američkog veleposlanika za Jugoslaviju, Warrena Zimmermana, kao savjetodavnog člana uprave.
Svatko tko se usudio izazvati NATO liniju bio je označen kao “Miloševićev branitelj”, ili još gore, kao “onaj koji poriče genocid”, od strane Carskih provoditelja zakona.
Ali usred svih brbljanja i hiper okruženja “suđenja stoljeća” ubrzo je postalo jasno da je tužiteljstvo u dubokoj, dubokoj nevolji. Sunday Times citirao je pravnog stručnjaka koji je tvrdio da bi “Osamdeset posto uvodnih tvrdnji tužiteljstva bilo odbačeno od strane britanskog suda kao rekla-kazala.” To je, vjerujem, bila velikodušna procjena.
Problem je bio da je ovo bilo montirano političko suđenje, u kojem je geopolitika došla pred čvrste dokaze. Važno je prisjetiti se da je izvorna optužnica protiv Miloševića u vezi s navodnim ratnim zločinima/genocidom bila izdana u svibnju 1999, u jeku NATO bombardiranja Jugoslavije, u vrijeme kada rat nije išao po planu SAD-a i njegovih saveznika.
Optužnica je očito osmišljena da se izvrši pritisak na Miloševića da popusti NATO zahtjevima.
Problem NATO-a bio je u vrijeme kada je suđenje Miloševiću trebalo početi, kosovska priča se već razmrsila. Grozne tvrdnje SAD-a i njenih saveznika o genocidu i stotinama tisuća ubijenih, katalogizirano od strane velikog John Pilgera ovdje, pokazalo se da su lažne. U rujnu 2001, sud UN-a službeno je smatrao da tamo nije bilo nikakvog genocida na Kosovu.
Tako u pokušaju da se ojačaju njihov slučaj u slabljenju protiv Miloševića, tužitelji u Hagu morali su donijeti nove optužnice koje se odnose na rat u Bosni, optužujući “Slobu” da je bio dio “udružene zločinačke zavjere” da se “ubiju/etnički očiste bosanski Hrvati i bosanski muslimani u skladu s projektom “Velika Srbija”.
U normalnom kaznenom progonu dokazi su prikupljeni i onda, ako se smatralo dovoljnim, donesene su optužbe. Ali se dogodilo suprotno u slučaju Milošević: on je bio optužen zbog političkih razloga, a onda je slijedila potraga za dokazima.
Ironija je ta da je bivši jugoslavenski predsjednik već bio pohvaljen od predsjednika Clintona za njegovu ulogu u mirovnom sporazumu u Bosni 1995. godine, koji je potpisan u Daytonu, Ohio.
Istina je da Milošević nije bio tvrdokorni srpski nacionalist nego dugogodišnji socijalist, čija predanost je uvijek bila za multi-rasnu, multi-etničku Jugoslaviju.
Njegov cilj za vrijeme njegove vlasti nije bio da se stvori “Velka Srbija”, nego pokušaj da se održi Federativna Jugoslavija zajedno, što ICTY sada zakašnjelo priznaje.
Ne samo da Milošević nije odgovoran za etničko čišćenje koje se dogodilo u Bosni, on je zapravo govorio protiv njega. ICTY je napomenuo da je Milošević “ponavljao kritike i nezadovoljstvo politikom koju je provodio optuženi (Karadžić) i vodstvo bosanskih Srba.” Milošević, čovjek kojem su svi oblici rasizma bili anatema, inzistirao je da svi entiteti moraju biti zaštićeni.
Ali da bi se kaznio Milošević, i da bi se upozorili drugi o posljedicama ako se usude suprotstaviti američkoj sili, povijest je morala biti ponovno napisana. Pro-jugoslavenski socijalist koji se suprotstavio politici vodstva bosanskih Srba u Bosni morala se preokrenuti, retrospektivno, u negativca bosanskog rata, i pravog krivca za sva krvoprolića koja su se dogodila na Balkanu. U međuvremenu, spomenuti američki veleposlanik Warren Zimmerman, čija maligna intervencija da se potopi diplomatsko rješenje pomogla je potaknuti sukob u Bosni, nekažnjeno se izvukao.
Kampanja “okriviti za sve Slobu” vidjela je činjenice jednostavno bačene kroz prozor. Jedan članak, napisan, Ja klinac vi ne, od stane jednog profesora Oxfordskog univerziteta europskih studija čak je spominjao Miloševića kao lidera Jugoslavije 1991. godine (godina kad se Slovenija odvojila). U stvari, bosanski Hrvat, Ante Marković, bio je lider zemlje u to doba.
Neizbježno, Milošević je bio uspoređivan s Hitlerom. “Bilo je to baš kao gledanje zlog šepurećeg Adolfa Hitlera u akciji”, pisao je politički urednik News of the World, kad se Milošević usudio biti drzak i sam se braniti na sudu. “Bilo je smrzavajućih bljeskova nacističkog monstruma iz Drugog svjetskog rata kako je svrgnuti srpski tiranin držao govor sudu.”
Da bi bili sigurni da bi čitatelji dobili Milošević=Hitler poantu, News of the World ilustrirao je svoju oštru kritiku sa slikom Hitlera “berlinskog krvnika” ispred jednog koncentracionog logora, sa slikom Miloševića “beogradskog krvnika” prekrivenog slikom bosanskog koncentracionog logora s kojim, u stvari, on nije imao nikakve veze.
Vrlo pogodan za procesuiranje, Milošević je iznenada umro u svojoj ćeliji u ožujku 2006. godine.
Polazeći od onog što smo vidjeli na suđenju do tog trenutka, nezamislivo je da bi mogla biti donesena presuda da je kriv. Cijeli slijed “pištolj koji se puši” svjedoka za koje se ispostavilo da su đubrad nad đubradi.
Kao što je spomenuto u prijašnjem dijelu:
Glavni svjedok Ratomir Tanić bio je izložen da je bio plaćen od strane zapadnih sila, dok je bivši jugoslavenski šef tajne policije Rade Marković, čovjek koji će konačno prosuti grah na Miloševića i otkriti kako je njegov bivši gospodar naredio protjerivanje etničkih Albanaca s Kosova, u stvari, učinio suprotno i posvjedočio da je bio mučen da kaže laži i da je njegov pisani iskaz falsificiran od strane progonitelja.
Osim toga, kako je ovdje spomenuto, bivši šef sigurnosti u JNA, general Geza Farkaš (etnički Mađar), svjedočio je da je svim jugoslavenskim vojnicima na Kosovu predan dokument s objašnjenjem međunarodnih ljudskih prava, te da im je naređeno da ne poštuju naređenja koja ih krše. Farkaš je također rekao da je Milošević naredio da se ne dopusti bilokakvim paravojnim grupama da djeluju bilo gdje na Kosovu.
Kad je Milošević umro, njegovi tužitelji su tvrdili da je “prevario pravdu”. Ali, u stvari, kao što je ICTY sada potvrdio, Miloševiću je učinjena nepravda.
Dok se morao braniti od politički motiviranih optužbi u Hagu, SAD i njegovi saveznici pokrenuli su brutalni, ilegalni napad na Irak, rat koji je odveo u smrt i do milijun ljudi. Prošlogodišnje izvješće iz Body Counta otkrilo je da je najmanje 1,3 milijuna ljudi izgubilo živote kao rezultat od SAD-a vođenog “rata protiv terorizma” u Iraku, Afganistanu i Pakistanu.
Te vrste brojki pomažu nam da se Kosovo dobije u nekoj vrsti perspektive. Čak i da držimo da su Milošević i jugoslavenska vlada odgovorni za neke smrtne slučajeve 1999. godine, (u ratu koji je Zapad jasno želio i izazvao) daleko, daleko više smrtnih slučajeva i razaranja prouzročile su zemlje koje su bile najoduševljenije da vide predsjednika Jugoslavije na optuženičkoj klupi. Kao što je John Pilger naveo u 2008, bombardiranje Jugoslavije bilo je “savršena preteča krvoprolića u Afganistanu i Iraku.”
Od tada, također smo imali uništenje Libije od strane NATO-a, zemlje koja je imala najviši standard života u cijeloj Africi i potporu nasilnih pobunjenika u pokušaju “promjene režima” u Siriji.
Ne morate biti Sherlock Holmes da vidite uzorak ovdje.
Prije rata koji su vodile SAD ili “humanitarna intervencija” protiv ciljane države, brojne jezive tvrdnje su stvorene o lideru zemlje i njene vlade. Te tvrdnje dobivaju maksimanu medijsku pokrivenost i ponavljanje do gađenja na temelju kojih će ljudi obavezno misliti da su istinite.
Kasnije je postalo vidljivo da su tvrdnje bile ili potpuno lažne (poput iračkih WDM), nedokazane, ili uvelike pretjerane. Ali novi ciklus vijesti premjestio se na fokusiranje na izloženost lažnih tvrdnji napravljenih prije, nego na sljedećeg agresivnog/genocidnog “novog Hitlera” s kojim se treba pozabaviti. U 1999. godini to je bio Milošević; sada su Assad i Putin.
I pogledajte što, dragi čitatelju? To su ti isti ljudi koji brane rat u Iraku i druge kvrlju-umrljane vojne intervencije zapada temeljene na lažima, nedokazanim tvrdnjama ili velikim pretjerivanjima, a oni su ti koji to čine i optužuju.
Kako vrlo mudra i stara izerka kaže: Kad uperite jedan prst, tu su tri prsta koja su uperena natrag u vas.
Preveo: Fredi