Zračenje duše obilježava čovjeka
Ono pokazuje što je čovjek pohranio
Duh, vječna egzistencija, vječno, istinsko JA JESAM, je prauzrok u svakome materijalnom obliku, također u materijalnom kozmosu i u elementima. Duh je nositelj života našeg tijela. Što više mi, ljudi, postajemo svjesni praizvora, Duha, što se dakle više i više ravnamo po zakonima Duha, to finija i više prožeta je naša zemaljska odjeća, zemaljsko tijelo, čovjek. Mi sami određujemo koliko je neprozirno ili svijetlo, koliko teško ili lagano naše tijelo od finije tvari, naša duša.
Što je dakle Duh u stanju više zračiti kroz dušu i tijelo, to je finija, gotovo viša, vibracija zemaljskog tijela. Za bolje razumijevanje želim ponoviti: Duša je okružena svojim omotačima. To su svjetliji omotači i tamniji omotači, prema tome što smo od duše zahtijevali, što je dakle morala pohraniti. Naše je fizičko tijelo oblikovano prema zračenju naše duše, i to prema onom omotaču duše kojeg trenutačno zviježđa potiču na aktivnost.
Tu i tamo čujemo kako ljudi kažu: „Ovaj ili onaj ima dobro – ili manje dobro – zračenje.“ Zračenje duše je takoreći fluid čovjeka. To se zove aura ili korona.
Omotači duše – njihovo zračenje koje obilježava čovjeka – u neposrednoj su komunikaciji s planetima u razinama čišćenja gdje su pohranjene i naše protivnosti, dakle ono što je protiv života. Te pohrane – čovjek, duša, kozmos – tvore putove duše, ili u Božje kraljevstvo, u vječni bitak, ili u otplaćivanje u zasjenjena mjesta duša, ili u novo utjelovljenje. Naše pohrane, svjetlo ili sjena, obilježavaju nas, vode nas i upravljaju nama.
Mi ljudi živimo u poimanju vremena i prostora; zbog toga smo pod utjecajem krivih predodžbi. Pod vremenom podrazumijevamo trenutke, minute, sate, dane i godine. Međutim vrijeme nije to što kalendar pokazuje već to što u vremenu, u razdoblju našega zemaljskog opstanka pohranjujemo u svoju dušu.
Tijelo duše je zbog svoga bržeg vlastitog kretanja mnogo laganije od fizičkog tijela i time propusnije. To stvara izvjesnu sposobnost prihvaćanja zemaljskog života, što dakle znači da duši moramo dati mogućnost da se profini.
Prema tome kako mislimo i kako se ponašamo, u nama se odvijaju procesi što vode profinjivanju i prožimanju naše duše, a i našega fizičkog tijela, ili do zasjenjenja, čime duša i tijelo dospijevaju u nisku vibraciju. Posljedica niske vibracije je odgovarajuće zgušnjavanje našega fizičkog tijela. Naše zemaljsko tijelo, grubotvarna supstancija, je smrtni omotač. Slika titranja naše duše s njenim finijim, dakle svjetlijim, i njenim tamnijim omotačima precizno pokazuje što smo i kako kao čovjek mislili, govorili i činili. Tako se može reći da su duša i tijelo usporedivi s moćnim kompjutorom. To što je čovjek unio u njega, također je najtočnije pohranjeno u središnjem kompjutoru razina čišćenja.
Gdje je središte naše duše? Sjedište duše se nalazi u blizini hipofize. Kao što smo čuli, eterično tijelo čistoga duhovnog bića, pa stoga i duša koja je potekla od njega, izgrađeno u strukturi duhovnih čestica. Kad duša ide u utjelovljenje, tada se duhovne čestice uklope jedna u drugu. Taj proces možemo nazvati i nabiranje čestica jedne u drugu. Nabiranje duše možemo usporediti s dalekozorom čiji se jedan dio ugurava u drugi. To što ne odgovara Božjem zakonu, opterećenje čovjeka koje se u odgovarajućim česticama duše može opisati kao više ili manje tamno, odnosno nisko zračenje, je zračenje duše i tvori njene omotače.
Omotači duše su čovjekova svijest; oni se u fizičkom tijelu formiraju u takozvane centre svijesti koji su poredani u blizini kralježnice. Omotači duše, centri svijesti, svojim zračenjem prožimaju svaku stanicu, svaku sastavnicu fizičkog tijela. Čovjekovo stanje svijesti proizlazi iz zračenja duše. Ukupno zračenje je čovjekova aura.
Ti intenziteti zračenja, energetski omotači duše u tijelu, među ostalim tvore i informacijsku vrpcu između čovjeka, duše i odgovarajućih planetarnih konstelacija finijetvarnih carstava duša u kojima su pohranjeni čovjekovi unosi. Ta povezujuća, ujedeno i informacijska vrpca opisuje se i kao srebrna vrpca ili duhovna pupčana vrpca. Ta informacijska vrpca je takoreći i jedna vrsta provodnika boli. Preko te vrpce teku energetski impulsi koji nose informacije o nedobrim djelima i propustima čovjeka prema određenim onostranim planetarnim konstelacijama i opet natrag do čovjeka koji je svojim unosima oblikovao i oformio te omotače duše.
Omotna odjeća duše u onostranome – pomoć za spoznaju krivice iz ranijih zemaljskih dana
Svaki je čovjek dakle najtočnije zabilježen u onostranome; naš vlastiti život nakon ovoga zemaljskog života, naše individualno, specifično „onostrano“ sasvim nam je blizu u svakom trenutku našega zemaljskog opstanka.
Ako npr. unosi iz vremena srednjeg vijeka postanu aktivni, tada je i zračenje duše sukladno tom vremenu. Odgovarajuće tome je i njena omotna odjeća. Aktivno zračenje toga jednog ili nekoliko omotača tada određuje njeno slušanje, viđenje i djelovanje. Svaki aktivni omotač – također često samo aspekti aktivnih omotača duše – uspostavlja kontakt s drugim dušama u razinama čišćenja ili s ljudima čije su duše tada utjelovljene, s kojima ta duša ima još nešto popraviti. U aktivnim omotačima duše koji su, kao i svi omotači, slični čahuri, duša vidi čitavu povezanost tadašnjeg vremena, također povezanosti s predmetima prema kojima je tada, npr. u srednjem vijeku, imala neki odnos, također građevine u kojima su živjeli ljudi koji su s njom kao čovjekom zajedno stvorili uzroke.
Duša vidi samu sebe kao čovjeka u gužvi onoga vremena. Ona vidi svoje povezanosti s ljudima, što je učinila drugima i kako su oni postupili prema njoj. Na duševnom tijelu duša osjeća patnju ili nevolju – sve ono što je nanijela tadašnjim ljudima oko sebe, ali i životinjama i prirodi. Ovo spoznavanje sebe daje joj mogućnost da okaje ono što je pohranjeno u ovom duševnom omotaču ili u aspektima duševnih omotača. Ovisno o opterećenju u tada aktivnom omotaču duše ili omotača duše leži i prolaz u dalje utjelovljenje, da bi kao čovjek okajala i očistila mnogo toga što si je natovarila i što na kraju krajeva obilježava čovjeka.
Već u nekoliko zemaljskih godina duša ima šansu osloboditi se ponekog bremena, dakako postoji i mogućnost da se na Zemlji iznova optereti. Za i Protiv inkarnacije ona može prethodno odvagnuti sa svojim zaštitnikom ili anđelom učiteljem u carstvima duša. Ovaj je upućuje i u smisao i svrhu zemaljskog života i u njenu zadaću. Tako se duša može odlučiti. Nijedna duša ne ide bez pouke u inkarnaciju, bilo da je ona želi čuti i prihvatiti ili ne.
Planetarna konstelacija pod čijim se zračenjem duša nalazi usmjerava je u novo postanje čovjekom. Postane li duša opet čovjekom, tada ta planetarna konstelacija nastavlja djelovati dok je ne zamjeni, kozmički uvjetovana, druga konstelacija. Sljedeća planetarna konstelacija potiče u drugom omotaču duše – ili drugim omotačima duše u drugom ljudskom tijelu – ono što bi tada bilo na redu za čišćenje. Novi je čovjek uvijek sličan aktivnom aspektu odnosno aktivnim aspektima duševnih omotača, dakle ranijih vremena. Čovjek sam možda nije svjestan toga, ali izgled i ponašanje ga obilježavaju.
Isto privlači isto.
Čovjekovi geni su odlučujući
Kaže se da obilježje čovjeka, njegovo Za i Protiv, leži u genima; da su to nasljedne osobine. Pitajmo se: Tko je prije mnogih generacija, možda čak prije nezamislivo dugo vremena, obilježio te gene?
Kad su bića Pada – nekad bića svjetla koja su se odvojila od Boga, jer su htjela biti kao Bog – izabrala Zemlju za svoj stambeni planet i glavno uporište i kad se s rastućim zgušnjavanjem razvilo ljudsko tijelo, vremenom je sve više ljudi nastanjivalo Zemlju. Rađali su se novi ljudi, zemaljska tijela za duše voljne za inkarnaciju. Duša koja ide u utjelovljenje bila je i biva – tada kao i danas – preko zakonito djelujućeg principa „Isto istome“ odnosno „Isto privlači isto“ privučena od onih roditelja koji su joj u odnosu na njeno vlastito opterećenje slični po karakteru, u kojima dakle postoje isti i slični intenziteti zračenja, aspekti zasjenjenja, kao u duši koja se sprema da postane čovjek. Te obilježavajuće, tipične, individualne osobine čovjeka u tijelu očito postoje u genima. Zbog privlačenja istovrsnog, geni roditelja i djeteta se slažu. Znanost koja je to utvrdila, govori o tome da roditelji „ostavljaju u nasljedstvo“ djetetu obilježja i karakteristične aspekte određene u genima.
Čovjek je dakle bio i jest taj koji se sam „umnožava“ u bližnjem i koji po zakonu sjetve i žetve danas može sam biti taj „bližnji“, dakle on sam.
Zakon sjetve i žetve počiva, kao što je rečeno, na principu „isto privlači uvijek isto“. Privlačnost dvoje ili više ljudi odnosno duša djeluje dakle toliko dugo dok duša ili čovjek više ne budu prianjali na kotač ponovnog rođenja, dok omotači duše, ujedno aura čovjeka ne postane pretežno svijetla tako da može biti privučena od Božjeg kraljevstva.