Bog je donio Unutarnju religiju, religiju srca. Ona čini izvanjsku religiju suvišnom.
Mnogi se ljudi vežu za „religije“ vjerujući da je učenje njihove religije božanskih razmjera, da je njihova religija put prema Bogu.
Ali zašto nam je potrebna izvanjska religija s njenim ritualima, kultovima, ceremonijama i sličnim? Kada bismo se držali pouka Božjeg Duha tada bi izvanjska religija bila suvišna.
U prošlim vremenima Bog je nama ljudima uvijek iznova slao prosvijetljene muževe, žene i proroke. Oni nikada nisu donijeli izvanjsku religiju, niti su ikada gradili izvanjske institucije s katedralama i crkvenim zgradama, nego su naučavali Unutarnju religiju, religiju srca. Oni su poučavali čovječanstvo o dva pola u životnom toku, Prije i Poslije. Ali izvanjske religije koje u sebi nemaju uporišta i stoga ne mogu ni vjernicima ponuditi uporište, uporište u Bogu u vlastitoj nutrini, zbog svoje su površnosti tražile i traže izvanjska, takoreći „čvrsta“, konkretna materijalno-fizička sredstva, dakle svećenike koji nedostajuću duhovnu supstanciju, manjkajuću duhovnu kompetenciju nadomještavaju trikovima praznih rituala i kultnih postupaka te govorom o navodnim „tajnama Božjim“.
Svećenici su tijekom stoljeća Božju istinu izmijenili prema svom razumijevanju i svom nahođenju, suzili su opsežno znanje o Ovdje i Prijeko i u svom učenju prilagodili su ga ljudskim željama i potrebama i sve to udesili i skrojili onako kako je svećeničkoj kasti bilo ugodno i danas još jest, kako bi ugnjetavali one ljude koji su se podčinili izvanjskoj religiji – dijelom iz neznanja i „lakovjernosti“, ali često prepuštanjem i žrtvovanjem svog razuma – koji su se dakle prilagodili i, uhvaćeni u luđačkoj košulji duge, veoma duge indoktrinacije, odučili samostalno, samopouzdano misliti i živjeti, danas se još prilagođavaju.
Teolog, duhovnik je zanimanje, a ne poziv. Oznaka „duhovnik“ nema veze s Duhom Božjim. Svećenik, duhovnik, je službenik u svojoj crkvi.
Vlast svećenika nad njihovim vjernicima počiva na činjenici da vjernicima, zbog zahtjevnog učenja i navodno spasonosnih i za spas neophodnih kultnih postupaka crkve, izgleda da više ne stoje na raspolaganju mogućnosti da sami shvate i savladaju svoj zemaljski opstanak. Oni ne znaju odakle dolaze i kamo idu, ne poznaju ni zakon sjetve i žetve, uzroka i posljedice.
Sudbonosni zahvat u Unutarnju religiju: izuzimanje reinkarnacije iz učenja mudraca i proroka
Bitan i sudbonosan presudan događaj i zahvat u Unutarnju religiju i odlučujući korak u patrijarhalno egzistencijalno mišljenje bilo je izuzimanje reinkarnacije iz učenja mudraca i proroka. U Gabrijelinom pismu 4 o tome čitamo:
„Na koncilu u Carigradu u godini 553. zaključkom većine bilo je osuđeno ono što je učio ranokršćanski učitelj Origen: Da su ljudske duše postojale kao duhovna bića prije svoga tjelesnog rođenja i da ih je događaj Pada odveo u tjelesnost. Istovremeno je bilo osuđeno vjerovanje da će se jednog dana sve duše i ljudi vratiti natrag Bogu. Umjesto toga koncil je postavio učenje o vječnom prokletstvu.
Ljudi su dakle na tom koncilu odbacili učenje Isusa iz Nazareta: Vijest o Bogu-Ocu koji ljubi, koji nikoga ne proklinje, a kamoli vječno, već sve duše i ljude vodi natrag pomoću otkupiteljske snage Krista Božjeg, koja postaje djelotvorna slijeđenjem Njegovog učenja. Bilo je odbačeno znanje o preegzistenciji duše, jedna od osnova učenja o reinkarnaciji, koju je naučavao i Isus iz Nazareta, kao što proizlazi iz više ranokršćanskih spisa. To je učenje što je u uskoj vezi sa zakonom sjetve i žetve. Učenje o ponovnom utjelovljenju omogućava nama ljudima da razumijemo zašto su ljudi na Zapadu postali onakvi kakvima se danas predstavljaju. Ljudi koji Božju poruku nisu mogli shvatiti ili nisu htjeli shvatiti – jer njihovi interesi nisu bili usmjereni na to da ispunjavaju Božju volju – izopačili su i promijenili pouke iz Božjeg kraljevstva. Velike mudrosti donositelja poruke iz Nebesa samokaditelji su ugurali u usku cijev nerazumljivosti.
Božja je poruka tijekom stoljeća bila sve više i više očovječena i napokon prilagođena željama i ambicijama površnih religijskih vođa. Oni su okljaštrili i udesili Božju sliku i Božje zakone, također zakon reinkarnacije »To što siješ danas, požeti ćeš sutra ili u nekoj sljedećoj inkarnaciji«, upravo onako kako su htjeli religijske vođe. Budući da je razvodnjeno učenje službenih crkava postajalo sve više neusuglašeno, sve više proturječno u sebi, crkveni su ga »dostojanstvenici« zaogrnuli krinkom »Božja otajstva«.
Da su 553. godine na koncilu u Carigradu samo nekolicina manje duhovno nesvjesnih drugačije odlučili, tada bi »tajna« bila otkrivena, a ljudi na Zapadu upućeni u egzistenciju ljudske duše prije njenoga tjelesnog utjelovljenja i time u osnove učenja o reinkarnaciji.
Ta je kobna odluka mnogim ljudima otela znanje o smislu i svrsi njihovoga zemaljskog života. Oni više nisu prepoznavali povezanosti svoje sudbine, nisu znali da uvjeti za rođenje duše u druge svjetove, dakle u onostrano, ovise o ponašanju čovjeka u njegovome zemaljskom životu, već prema tome što je čovjek mislio, govorio i činio, i nisu znali da bi se povratak duše kao čovjeka trebao iskoristiti da se nadoknadi ono što je čovjek prouzročio u prethodnim inkarnacijama.
Podsjetimo se: Čovjek se tada – 553. godine – usudio odrediti što je istinito i točno, a tako se on ponaša i danas. Ako jedan stalni posjetitelj crkve pita za Odakle i Kamo, tada unakazivač istine, svećenik, polaže preko toga Božje otajstvo obrazloženjem: »Bog ne dopušta gledati u Njegove tajne.«
Pogubne posljedice te pogrešne odluke jedva se još mogu sagledati u njihovim dimenzijama.
Osvijestimo si: Kobna posljedica tog neznanja je što mnogi misle da im je njihovo sebično mišljenje i življenje, podcjenjivanje i vladanje ljudima oko sebe, mučenje, pljačkanje i ubijanje ljudi i sustvorenja, bezobzirna borba protiv tuđih života, htjeti biti i imati u svim njegovim mnogostrukim inačicama i, i, i, i … donijelo nekažnjeno samo korist i dobit.
Bog ne kažnjava nikada. Čovjek se sam kažnjava jer je sam stvorio uzroke koje zatim – u ovome zemaljskom životu ili u područjima duša ili u idućim inkarnacijama – mora iskusiti na samome sebi: Tko stalno čini isto i slično protiv zakona slobode, protiv vječne ljubavi, tko se dakle ponaša protiv Božjeg zakona uvijek s istim mislima i riječima, dotjerat će do jedne točke gdje tada za njega počinje katastrofa: patnja, bolest ili nevolja.
Ali to još nije sve; nesreća koja proizlazi iz duhovnog neznanja još je mnogo dalekosežnija: Budući da čovjek naime ne poznaje uzročne povezanosti sjetve i žetve, uzroka i posljedice, niti bolno i teško iskustvo mu ne može nikako ili jedva biti učitelj, zato jer mu nedostaje osnovno duhovno znanje, temelj samospoznaje. Umjesto da ispita svoje vlastite greške, svoju krivnju i sukrivnju, on najčešće krivnju pripisuje samo bližnjem, optužuje ga, sudi ga i osuđuje i tako povećava mjeru svoga vlastitog opterećenja, umjesto da otplati nešto od njega.
Prakršćanska Unutarnja religija poznaje put dokazivanja koji je put samospoznaje, čišćenja i više-ne-činjenja. Postoji i put otplaćivanja: Otplata krivnje podnošenjem onoga što je čovjek prije nanio drugima. Ali bez spoznaje vlastitoga krivog ponašanja, vlastite krivnje, nije moguće razrješenje toga negativnog energetskog potencijala. Kako će se međutim čovjek prepoznati u doživljenim suprotnostima kad ne zna da je po zakonu sjetve i žetve uzročnik ipak on sam?
Prema tome, napokon, sve su boli i patnje uzalud pretrpljene, sva je nevolja, sva bijeda uzalud propaćena, ako ne vode spoznaji i povratku. A mnogo se patilo i pati u ovom svijetu i u područjima duša!
Spoznajemo kakve loše i teške posljedice do danas ima odluka 553. u Carigradu za mnoge, mnoge ljude, također za moral i etiku u privatnome i u javnom životu! Otkupiteljska snaga Krista Božjeg može samo u relativno maloj mjeri postati djelotvorna, zato jer npr. »vjera sama je dovoljna«; osim toga svako duhovno znanje, svako iskustvo Boga, sav unutarnji religiozni život, time bivaju proglašeni suvišnima i ništavnima. Od Carigrada »kršćanski« napokon više nije kršćanski, već je »kršćanstvo« alat, instrument u rukama Božjeg suparnika, protivnika, tame.“ (str. 12-15)
A na strani 16 piše dalje: „Zakon sjetve i žetve, koji nas upućuje na reinkarnaciju, je pravednost Boga a naročito i Njegova velika ljubav koja čovjeku i duši daje priliku da oprosti i nadoknadi negativna djela kako bi se oslobodio tereta i bremena što smo ih nametnuli svojoj duši. Čim se naše grješno očisti, naša krivnja otplati, tada je posljedica toga da duša i čovjek titraju više, jer sve je zračenje, titranje – da bi se onda kada dođe vrijeme napuštanja tijela, lako i poletno vratila u finotvarno, vječno kraljevstvo koje je naša vječna domovina.
Reinkarnacija, ponovno utjelovljenje, novome čovjeku pruža dakle mogućnost da u ovoj inkarnaciji ispravi, dakle ispravi pogreške koje je napravio u prethodnim egzistencijama.“
Nije Bog vodio ljude krivim putom, nego svećenička kasta, da bi ljude vezala za sebe.
Nije nas Bog vodio krivim putom neznanja i „Božjih otajstava“, nego svećenička kasta. Čovjek koji ne služi Bogu, ni istini, ni životu, koji ne iskazuje čast jedino Njemu i koji nije htio vjerno voditi ovce jedinome Dobrom Pastiru, Kristu, nego je tražio svoju vlastitu čast, svoju vlast, svoj lagodan život, dakle svećenička kasta, drznuo se odrediti što smije biti istinito.
Tko se odučio mišljenja o cjelini, koja je istina, ostaje ukorijenjen u izvanjskoj religiji i sve što ne može shvatiti dolazi u crkvenu ladicu „Božjih otajstava“. Bog nije postavio posrednike za vječnu istinu, niti je zadržao tajne za Sebe. Bog nam je dao cjelovitu, potpunu sliku od Neba do Zemlje i od Zemlje opet do Neba.
Upravo kršćanskome Zapadu nedostaje kozmička slika, slika svemira, jedinstva, jednakosti, slobode, bratstva i pravednosti. Precrtavanjem istine, prilagođavanjem običajima i težnjama ljudskog ega, ambicijama i voljom svećeničke kaste, izvanjska je religija postala filozofsko mišljenje, intelektualna sitničavost iz koje se ne mogu izvući razumljivi zaključci za umiranje i za onostrano.
Svećenička kasta je svjesno i svrhovito zamaglila i mnogim klauzulama ograničila istinu i iz toga izgradila dogmatski tradicionalni ceremonijalni sustav kako bi ljude vezala za sebe.
Graditelji sustava zamagljivanja „crkva“ mutili su i zatamnjivali istinu, kako bi Božju ljubav, dobrotu, strpljivost i vjernost protjerali u carstvo bajki, čovjeka izolirali od Boga, čovjeka čak nahuškali protiv Boga – kako bi sebi pripisali funkciju milosti i osigurali poslušnost i bezuvjetnu odanost vjernika te ih držali u ovisnosti.
Istina je jasna i u osnovi jednostavna. Bog je veličina. I što se jednostavnije primjećuje cjelina, istina, to više doživljavamo Božju veličinu. Čitava beskonačnost je položena u veliko Božje jedinstvo. Bilo da promatramo biljke, životinje ili ljude, bit njihove egzistencije su uvijek sastavnice života; one su usmjerene na jedinstvo. U svakoj stanici – bilo u čovjeku, u biljci, u životinji – jest Duh. U svim organima svoga fizičkog tijela doživljavamo sastavnicu cjeline, to je život. Prema svijesti oblikuje se jedinstvo u Bogu, a svako stanje svijesti nosi u sebi pokret života. Bilo da mislimo na ptice, u čijem se zamahu krila očituje snaga i sklad života, bilo da mislimo na ribe koje pokreću svoje peraje – u svemu je prepoznatljiv osnovni uzorak, koji znači jedinstvo i u kojem je položena evolucija.
Čovjeku je potreban opsežan pregled cjeline što ga nikada ne može ponuditi izvanjska religija. Promatranje života kao cjelinu, Prije i Poslije, uzima strah od smrti onome koji se ne oslanja na izvanjsku religiju, već na istinu, i svoj vlastiti život promatra s te promatračnice. On zna što znači umiranje i da je umiranje samo prijelaz u viši, svjetliji i poletniji život, onda, ako je čovjek živio istinski – to znači svjesno.
Mnogi ljudi provode svoju egzistenciju u očajanju. Oni pribjegavaju izgredima, drogi i pijanstvu jer su pali kao žrtve religioznih lakrdijaša, koji su im svojom izvanjskom religijom i maksimom da je vjera sama dovoljna zamračili smisao života tako da se mnogima njihov zemaljski opstanak čini bevrijednim. Tko vjeruje takvim religioznim komedijantima, izgubio je mjerilo svoje zemaljske egzistencije.